Ako rat u Ukrajini eskalira, Europa će na kraju tog razdoblja više sličiti na drevnu Spartu nego na modernu zajednicu država na koju smo dosad navikli
Njemačka ministrica vanjskih poslova prije nekoliko mjeseci izjavila je da je EU u ratu s Rusijom. Nitko od drugih europskih dužnosnika nije se usudio ići tako daleko kao ratoborna Annalena Baerbock, supredsjednica nekad davno jedne pacifističke, antiratne i miroljubive Zelene stranke. Međutim, mlađahna i očito krajnje neiskusna političarka, realno govoreći, rekla je istinu. Samo što nije bila dovoljno mudra da ne bude baš ona ta koja će je javno izreći. Uglavnom, EU zaista jest u ratu s Rusijom. Zasad samo posredno, i svi se nadamo će to barem tako i ostati. Znali smo to i ranije, a sada nam je to kristalno jasno. Na jučerašnjem Europskom vijeću dodatno je razrađen naum da EU šalje Ukrajini sve vrste streljiva, ponajviše ono topničko kalibra 155 mm.
Pa je napravljen i plan za razdoblje od sedam godina. Nije valjda da će rat u Ukrajini trajati još toliko, sve tamo do 2030. godine. Ako se to tako nastavi i ako rat u Ukrajini eskalira, Europa će na kraju tog razdoblja više sličiti na drevnu Spartu nego na modernu zajednicu država na koju smo dosad navikli.
Ovo je još jedan posredan pokazatelj da rat u Ukrajini ide dalje. I nekakvo primirje nije na vidiku. Očito je da će propasti i ova posljednja kineska inicijativa koju je ovih dana iznio kineski čelnik Xi Jinping. Ako velika i moćna Kina ne može nekom svojom inicijativom otvoriti barem nekakav, ma koliko bio majušan, prostor prema primirju, onda je on, čini se, definitivno nemoguć.
Za njega nema nikakve želje ni na zapadu, ni u Rusiji. Obje strane imaju maksimalističke ciljeve, i to će tako i ostati. Dokad, u ovom je trenutku nemoguće reći. Ali da će rat potrajati, hoće. S kojim sve posljedicama, možda je bolje i ne promišljati ni zamišljati.
Što se tiče Hrvatske, ona će sudjelovati u svim ovim europskim inicijativama. U ovom trenutku nemamo baš streljiva na lageru pa ga ne možemo previše poslati Ukrajincima, ali ćemo sudjelovati u zajedničkoj europskoj nabavi na svjetskim tržištima, a pokrenut ćemo, odnosno obnoviti, i vlastitu proizvodnju. Ima jedna tvrtka u Hrvatskom zagorju koja može i zna proizvoditi granate kalibra 155 mm kakve Ukrajincima najviše trebaju.
U svemu tome Hrvatska treba ipak paziti da zbog donacija i isporuka oružja i streljiva Ukrajini ne isprazni previše vlastite zalihe. Naime, ni situacija u jugoistočnoj Europi nije baš najbajnija. Na sreću, tu se još uvijek ne puca, a u ovim krajevima, povijest je to već bezbroj puta pokazala, ne treba previše vremena da se to promijeni. Trenutno je najtrusnije u Crnoj Gori. Nije baš jasno koliko to europski birokrati i političari uopće razumiju, ali tamo bi se svašta moglo dogoditi. Možda već ove nedjelje. Potpuno je nepredvidivo što će se dogoditi ako, recimo, Milo Đukanović pobijedi s manje od jedan posto razlike. Ili ako njegov probeogradski suparnik Jakov Milatović pobijedi s malenom razlikom. Hoće li druga strana priznati poraz ili će izaći na ulice i krenuti silom ispravljati nepravde. Crna Gora jest mala, a i članica je NATO-a, ali ni jedna od tih stvari ne može spriječiti sukobe ako ih barem jedna strane želi otvoriti. Uostalom, javno je poznato da bi i u kolovozu 2020. zaista bilo svašta da je prosrpska opcija izgubila izbore. Otkrivene su tajne zalihe oružja koje bi lako moguće bilo iskorišteno da je s malom razlikom pobijedila procrnogorska opcija.
Dakle, što će biti u Podgorici, bit će, ali Hrvatska definitivno ne smije izgubiti iz vida činjenicu da je dijelom smještena i na Balkanskom, a ne na Pirenejskom poluotoku. Naravno, opasnost od ozbiljnijeg oružanog sukoba je neznatna, ali se ipak ne može do kraja isključiti.
Rat u Ukrajini svu je pažnju europske i svjetske politike usmjerio prema tom dijelu svijeta. Pa se tako i jučerašnje Europsko vijeće ponajviše bavilo tim problemom, dok je jugoistočna Europa spomenuta kroz par uobičajenih fraza kojima se Srbija i Kosovo pozivaju na dogovor oko budućih međusobnih odnosa. Vodeći europski političari u ovom trenutku nemaju baš previše vremena za bavljenje ovim dijelom europskog kontinenta. Sada im je fokus na streljivu za Ukrajinu. Stoga, dok Hrvatska nastavlja pomagati Ukrajini, nikako ne smije zaboraviti na što sliči njeno istočno susjedstvo.
Uvodnik
Hrvatska ne smije zanemariti istočno susjedstvo
Zlatko Crnčec
24. ožujak 2023 14:16
Milo Đukanović / Reuters
Ako rat u Ukrajini eskalira, Europa će na kraju tog razdoblja više sličiti na drevnu Spartu nego na modernu zajednicu država na koju smo dosad navikli
Njemačka ministrica vanjskih poslova prije nekoliko mjeseci izjavila je da je EU u ratu s Rusijom. Nitko od drugih europskih dužnosnika nije se usudio ići tako daleko kao ratoborna Annalena Baerbock, supredsjednica nekad davno jedne pacifističke, antiratne i miroljubive Zelene stranke. Međutim, mlađahna i očito krajnje neiskusna političarka, realno govoreći, rekla je istinu. Samo što nije bila dovoljno mudra da ne bude baš ona ta koja će je javno izreći. Uglavnom, EU zaista jest u ratu s Rusijom. Zasad samo posredno, i svi se nadamo će to barem tako i ostati. Znali smo to i ranije, a sada nam je to kristalno jasno. Na jučerašnjem Europskom vijeću dodatno je razrađen naum da EU šalje Ukrajini sve vrste streljiva, ponajviše ono topničko kalibra 155 mm.
Pa je napravljen i plan za razdoblje od sedam godina. Nije valjda da će rat u Ukrajini trajati još toliko, sve tamo do 2030. godine. Ako se to tako nastavi i ako rat u Ukrajini eskalira, Europa će na kraju tog razdoblja više sličiti na drevnu Spartu nego na modernu zajednicu država na koju smo dosad navikli.
Ovo je još jedan posredan pokazatelj da rat u Ukrajini ide dalje. I nekakvo primirje nije na vidiku. Očito je da će propasti i ova posljednja kineska inicijativa koju je ovih dana iznio kineski čelnik Xi Jinping. Ako velika i moćna Kina ne može nekom svojom inicijativom otvoriti barem nekakav, ma koliko bio majušan, prostor prema primirju, onda je on, čini se, definitivno nemoguć.
Za njega nema nikakve želje ni na zapadu, ni u Rusiji. Obje strane imaju maksimalističke ciljeve, i to će tako i ostati. Dokad, u ovom je trenutku nemoguće reći. Ali da će rat potrajati, hoće. S kojim sve posljedicama, možda je bolje i ne promišljati ni zamišljati.
Što se tiče Hrvatske, ona će sudjelovati u svim ovim europskim inicijativama. U ovom trenutku nemamo baš streljiva na lageru pa ga ne možemo previše poslati Ukrajincima, ali ćemo sudjelovati u zajedničkoj europskoj nabavi na svjetskim tržištima, a pokrenut ćemo, odnosno obnoviti, i vlastitu proizvodnju. Ima jedna tvrtka u Hrvatskom zagorju koja može i zna proizvoditi granate kalibra 155 mm kakve Ukrajincima najviše trebaju.
U svemu tome Hrvatska treba ipak paziti da zbog donacija i isporuka oružja i streljiva Ukrajini ne isprazni previše vlastite zalihe. Naime, ni situacija u jugoistočnoj Europi nije baš najbajnija. Na sreću, tu se još uvijek ne puca, a u ovim krajevima, povijest je to već bezbroj puta pokazala, ne treba previše vremena da se to promijeni. Trenutno je najtrusnije u Crnoj Gori. Nije baš jasno koliko to europski birokrati i političari uopće razumiju, ali tamo bi se svašta moglo dogoditi. Možda već ove nedjelje. Potpuno je nepredvidivo što će se dogoditi ako, recimo, Milo Đukanović pobijedi s manje od jedan posto razlike. Ili ako njegov probeogradski suparnik Jakov Milatović pobijedi s malenom razlikom. Hoće li druga strana priznati poraz ili će izaći na ulice i krenuti silom ispravljati nepravde. Crna Gora jest mala, a i članica je NATO-a, ali ni jedna od tih stvari ne može spriječiti sukobe ako ih barem jedna strane želi otvoriti. Uostalom, javno je poznato da bi i u kolovozu 2020. zaista bilo svašta da je prosrpska opcija izgubila izbore. Otkrivene su tajne zalihe oružja koje bi lako moguće bilo iskorišteno da je s malom razlikom pobijedila procrnogorska opcija.
Dakle, što će biti u Podgorici, bit će, ali Hrvatska definitivno ne smije izgubiti iz vida činjenicu da je dijelom smještena i na Balkanskom, a ne na Pirenejskom poluotoku. Naravno, opasnost od ozbiljnijeg oružanog sukoba je neznatna, ali se ipak ne može do kraja isključiti.
Rat u Ukrajini svu je pažnju europske i svjetske politike usmjerio prema tom dijelu svijeta. Pa se tako i jučerašnje Europsko vijeće ponajviše bavilo tim problemom, dok je jugoistočna Europa spomenuta kroz par uobičajenih fraza kojima se Srbija i Kosovo pozivaju na dogovor oko budućih međusobnih odnosa. Vodeći europski političari u ovom trenutku nemaju baš previše vremena za bavljenje ovim dijelom europskog kontinenta. Sada im je fokus na streljivu za Ukrajinu. Stoga, dok Hrvatska nastavlja pomagati Ukrajini, nikako ne smije zaboraviti na što sliči njeno istočno susjedstvo.