U svakom slučaju Hrvatska se ovom prilikom nije baš možda osramotila, ali su neke obrve ipak podignute
Sukob Vlade i predsjednika Republike prevalio se preko granica Hrvatske. Predmet prijepora je to kako će se Hrvatska postaviti oko ulaska Švedske i Finske u NATO savez. Predsjednik je protiv, Vlada za. Ne zna se kako će glasovati veleposlanik Hrvatske pri NATO savezu koji je dobio dva oprečna naputka o tome za koji ishod mora dići ruku.
Prvi razlog za ovakvu situaciju je sam hrvatski Ustav. On naime kaže da hrvatsku vanjsku politiku zajednički sukreiraju predsjednik i Vlada. Ali ne ide u detalje. Ni Ustav ni popratni zakoni ne govore o tome što se događa kada sukreiranje baš i ne ide najbolje. Kada se dvije strane ne mogu dogovoriti. A kamoli kada na otvorenoj sceni postoji ovakav rascjep. Problem je to u vanjskoj politici od 2000. do danas. Pa i sami kreatori ovakvog ustavnog rješenja, lijeva šesteročlana koalicija predvođena SDP-om i tadašnji predsjednik Stjepan Mesić imali su situaciju kada zbog međusobnog neslaganja nisu mogli više od godinu dana imenovati veleposlanike u ključnim svjetskim zemljama. Dakle, situacija je ista kao i danas. Jedino je tada retorika bila puno umjerenija. O tome da Hrvatska nema više od godinu dana veleposlanika u Njemačkoj mogao je saznati samo onaj koji bi pasionirano čitao vanjskopolitičke rubrike u dnevnim novinama. Suho ustavno govoreći, Milanović ima potpuno pravo tražiti od hrvatskog veleposlanika pri NATO-u da posluša njega i odbije podržati ulazak Švedske i Finske u NATO. Baš kao što vlada ima pravo tražiti da glasa za. Što će najvjerojatnije i učiniti jer vanjsku politiku provodi Ministarstvo vanjskih poslova koje sluša odluke Vlade. Milanović nema nikakve mogućnosti to spriječiti. Što znači da bi se rat mogao preseliti na neko drugo političko područje.
Drugi razlog je naravno situacija između Vlade i predsjednika. Ona je potpuno izvan kontrole. I tu je glavni razlog to što su Ustav i prateći zakon krajnje neprecizni oko toga kako Vlada i predsjednik trebaju zajednički voditi vanjsku, sigurnosnu i obrambenu politiku. Hrvatska je jedina zemlja na svijetu u kojoj osim klasične trodiobe vlasti postoji i dioba njene izvršne komponente. I to sve neminovno generira ovakve sukobe. Jedini razlog između sadašnje svađe Pantovčaka i Markova trga i bezbroj onih koje su se događale u zadnje 22 godine je retorika i zadrtost. Sve ostalo je isto.
I treći razlog za ovakav sukob je činjenica da je inicijativa Zorana Milanovića neprovediva. Hrvatska ne može blokirati Finsku i Švedsku. Da to zaista i pokuša, glavne posljedice ne bi bio neulazak u OECD i Schengen o čemu govori predsjednik. Prva organizacija i nije toliko bitna, a što se tiče Schengena, lako je moguće da nas tu blokira Slovenija. Glavna bi posljedica bila krajnje poremećeni odnosi s glavnim zemljama zapadnog vojnog saveza koji imaju najveći utjecaj na političke poteze bošnjačkih lidera u BiH. Još da nema nikakvog rata u Ukrajini, a da Hrvatska u mirnodopsko vrijeme želi blokirati ulazak neke zemlje u NATO, bio bi to težak, gotovo nemoguć posao. A sada kad je svijet korak do trećeg svjetskog rata i gospodarskog kolapsa koji nas čeka ujesen, Hrvatska ne bi mogla izdržati pritisak.
Neće ga na kraju krajeva moći izdržati ni Turska. Iako je puno važnija zemlja od Hrvatske kada je u pitanju snaga njene vojske i strateški položaj zemlje. Istina, Švedska će u ovom slučaju morati progutati žabu, odnosno prihvatiti dio zahtjeva Turske, ali će i službena Ankara morati barem malo popustiti. A Finska i Švedska će postati punopravne članice NATO saveza. Ali položaj Turske je drugačiji od onog u kojem se nalazi Hrvatska. Još da je u pitanju ulazak same BiH u NATO možda bi se i nešto moglo postići. Ali da Hrvatska ucjenjuje cijeli NATO zbog zemlje koja nije članica i možda i nikada neće biti, zaista je preveliki zalogaj za Hrvatsku. U svakom slučaju Hrvatska se ovom prilikom nije baš možda osramotila, ali su neke obrve ipak podignute. Naravno, najbolji bi ishod bio pomirenje dva brda oko ovog pitanja, glasanje za ulazak Švedske i Finske, a onda zajedničkim naporima preko EU-a pokušati utjecati na stanje u BiH. Ali takav ishod je, barem kako stvari sada stoje, potpuno nemoguć.
Uvodnik
Hrvatska ne može blokirati Švedsku i Finsku
Zlatko Crnčec
20. svibanj 2022 13:49
Foto Ivica Galovic/PIXSELL
U svakom slučaju Hrvatska se ovom prilikom nije baš možda osramotila, ali su neke obrve ipak podignute
Sukob Vlade i predsjednika Republike prevalio se preko granica Hrvatske. Predmet prijepora je to kako će se Hrvatska postaviti oko ulaska Švedske i Finske u NATO savez. Predsjednik je protiv, Vlada za. Ne zna se kako će glasovati veleposlanik Hrvatske pri NATO savezu koji je dobio dva oprečna naputka o tome za koji ishod mora dići ruku.
Prvi razlog za ovakvu situaciju je sam hrvatski Ustav. On naime kaže da hrvatsku vanjsku politiku zajednički sukreiraju predsjednik i Vlada. Ali ne ide u detalje. Ni Ustav ni popratni zakoni ne govore o tome što se događa kada sukreiranje baš i ne ide najbolje. Kada se dvije strane ne mogu dogovoriti. A kamoli kada na otvorenoj sceni postoji ovakav rascjep. Problem je to u vanjskoj politici od 2000. do danas. Pa i sami kreatori ovakvog ustavnog rješenja, lijeva šesteročlana koalicija predvođena SDP-om i tadašnji predsjednik Stjepan Mesić imali su situaciju kada zbog međusobnog neslaganja nisu mogli više od godinu dana imenovati veleposlanike u ključnim svjetskim zemljama. Dakle, situacija je ista kao i danas. Jedino je tada retorika bila puno umjerenija. O tome da Hrvatska nema više od godinu dana veleposlanika u Njemačkoj mogao je saznati samo onaj koji bi pasionirano čitao vanjskopolitičke rubrike u dnevnim novinama. Suho ustavno govoreći, Milanović ima potpuno pravo tražiti od hrvatskog veleposlanika pri NATO-u da posluša njega i odbije podržati ulazak Švedske i Finske u NATO. Baš kao što vlada ima pravo tražiti da glasa za. Što će najvjerojatnije i učiniti jer vanjsku politiku provodi Ministarstvo vanjskih poslova koje sluša odluke Vlade. Milanović nema nikakve mogućnosti to spriječiti. Što znači da bi se rat mogao preseliti na neko drugo političko područje.
Drugi razlog je naravno situacija između Vlade i predsjednika. Ona je potpuno izvan kontrole. I tu je glavni razlog to što su Ustav i prateći zakon krajnje neprecizni oko toga kako Vlada i predsjednik trebaju zajednički voditi vanjsku, sigurnosnu i obrambenu politiku. Hrvatska je jedina zemlja na svijetu u kojoj osim klasične trodiobe vlasti postoji i dioba njene izvršne komponente. I to sve neminovno generira ovakve sukobe. Jedini razlog između sadašnje svađe Pantovčaka i Markova trga i bezbroj onih koje su se događale u zadnje 22 godine je retorika i zadrtost. Sve ostalo je isto.
I treći razlog za ovakav sukob je činjenica da je inicijativa Zorana Milanovića neprovediva. Hrvatska ne može blokirati Finsku i Švedsku. Da to zaista i pokuša, glavne posljedice ne bi bio neulazak u OECD i Schengen o čemu govori predsjednik. Prva organizacija i nije toliko bitna, a što se tiče Schengena, lako je moguće da nas tu blokira Slovenija. Glavna bi posljedica bila krajnje poremećeni odnosi s glavnim zemljama zapadnog vojnog saveza koji imaju najveći utjecaj na političke poteze bošnjačkih lidera u BiH. Još da nema nikakvog rata u Ukrajini, a da Hrvatska u mirnodopsko vrijeme želi blokirati ulazak neke zemlje u NATO, bio bi to težak, gotovo nemoguć posao. A sada kad je svijet korak do trećeg svjetskog rata i gospodarskog kolapsa koji nas čeka ujesen, Hrvatska ne bi mogla izdržati pritisak.
Neće ga na kraju krajeva moći izdržati ni Turska. Iako je puno važnija zemlja od Hrvatske kada je u pitanju snaga njene vojske i strateški položaj zemlje. Istina, Švedska će u ovom slučaju morati progutati žabu, odnosno prihvatiti dio zahtjeva Turske, ali će i službena Ankara morati barem malo popustiti. A Finska i Švedska će postati punopravne članice NATO saveza. Ali položaj Turske je drugačiji od onog u kojem se nalazi Hrvatska. Još da je u pitanju ulazak same BiH u NATO možda bi se i nešto moglo postići. Ali da Hrvatska ucjenjuje cijeli NATO zbog zemlje koja nije članica i možda i nikada neće biti, zaista je preveliki zalogaj za Hrvatsku. U svakom slučaju Hrvatska se ovom prilikom nije baš možda osramotila, ali su neke obrve ipak podignute. Naravno, najbolji bi ishod bio pomirenje dva brda oko ovog pitanja, glasanje za ulazak Švedske i Finske, a onda zajedničkim naporima preko EU-a pokušati utjecati na stanje u BiH. Ali takav ishod je, barem kako stvari sada stoje, potpuno nemoguć.