Europska unija dogovorila je šestu, dosad najstrožu rundu sankcija Rusiji. Uvodi se embargo na uvoz ruske nafte. Na prvi pogleda čini se da su članice EU-a konačno odlučile pokazati jedinstvo i suočiti Rusiju s posljedicama njene invazije na Ukrajinu. Međutim, tome nije baš tako. Riječ je o ruskoj nafti koja dolazi morskim putem, što čini 90 posto dosadašnjeg uvoza. Rok za stavljanje u funkciju ovih sankcija je šest mjeseci, dakle do kraja godine. Dakle, ide se postupno, a treba i dogovoriti još neke detalje. Postoje i izuzeci. Ruska nafta koja dolazi kopnenim putem nije obuhvaćena embargom. Tako da se čini da je Mađarska tu najveći dobitnik. Ona će i dalje moći računati na jeftinu rusku naftu. Dokad? Do daljnjeg. To će biti stvar daljnjih pregovora čelnika EU-a. Ako kojim slučajem nešto krene u krivo s naftovodom kojim u Mađarsku pristiže taj energent, onda se ovoj zemlji jamči doprema nafte jeftinijim putem. Dakle, Viktor Orban još jednom je dobio što je želio kako ne bi uložio veto na ovu odluku.

Sada smo tu gdje jesmo. Europa je krenula na put kojim se želi riješiti ruske nafte. Kako će ova pustolovina završiti, nitko ne zna. Jedino što je izvjesno jest da se stari kontinent sada našao u prilično teškoj situaciji.

Mada, opet ima tu nekoliko faktora koji bi mogli dovesti do toga da krajnji ishod ne bude tako crn. Kao prvo, sama činjenica da je provedba ovih sankcija predviđena do kraja ove godine. U tih šest mjeseci rat u Ukrajini može i završiti. Sada čak i službena Ukrajina i njeni podržavatelji otvoreno priznaju da ruska ofenziva u Donbasu ide jako dobro za Putina. Da ruska vojska napreduje. Naravno, svašta je tu još moguće, ali ako Rusija osvoji cjelokupno područje takozvanih narodnih republika Luhansk i Donjeck, moguće je da Putin zapovjedi prekid vojnih operacija. Naravno, Zapad neće nikad priznati rezultate invazije u smislu teritorijalnih dobitaka. Ali sama činjenica da je oružje zašutjelo ipak bi otvorilo prostor za nekakvu diplomaciju. Pa bi sama ta činjenica moguće omekšala namjeru EU-e da ide do kraja sa sankcijama.

Druga stvar koja može olakšati poziciju Europe je ona o kojoj se jako malo govori u mainstream medijima. A to je šverc. Predeklariranje ruske nafte i njena prodaja pod drugim nazivom diljem svijeta. To se već sada događa, a ako EU zaista krajem godine krene s embargom, ta će se muljaža nastaviti. Naravno, pojačat će se i kontrole i postavljati razne prepreke. Ali stara je i točna izreka da ne postoji na cijelom svijetu prepreka koju magarac natovaren zlatom ne bi mogao preskočiti. Treći ublažavajući faktor jest taj da će se otvarati drugi dobavni pravci. To će situaciju definitivno ublažiti, ali je, u tome se svi slažu, neće riješiti.

Tako da je situacija u kojoj se nalazi svijet, Europa, a s njima naravno i Hrvatska, prilično teška. Europa ne može samo tako zamijeniti ruske energente. Posljedice ove odluke, posebno u gospodarskom smislu, bit će jako teške. Inflacija bi mogla biti dvoznamenkasta, gospodarski pad je neminovan. Moguće je da cijeli kontinent završi u recesiji. Pred svima nama su teški dani.

Što se tiče Hrvatske, mi tu imamo neke adute. Spominje se mogućnost da bi možda dio jeftine ruske nafte mogao dobaciti i do Hrvatske. Što bi znatno olakšalo udarac koji će hrvatsko gospodarstvo neminovno morati primiti. Tu je i LNG terminal, kao i Jadranski naftovod. Neke adute Hrvatska dakle ima. Ne prevelike, ali i opet, i tu bi se moglo nešto postići. Premijer Andrej Plenković govori o tome da bi Hrvatska moga postati važno energetsko čvorište u ovom dijelu Europe. S druge pak strane predsjednik Republike Zoran Milanović ne vjeruje u to i nije neki veliki optimist. Vrlo će se brzo vidjeti tko je od njih dvojice ovdje u pravu.

Hrvatska se mora pripremiti za sve ono što nas očekuje u drugom dijelu godine, neke prednosti ipak imamo. Na vodstvu zemlje je sada da povuče nužne poteze. I postavi se odlučno. Vremena su teška i komplicirana i neće biti nimalo lako. Rijetka dobra stvar je da imamo još šest mjeseci do trenutka najvećeg izazova.