Valjda se u Bruxellesu neće »prekombinovati«
Prvi je dio jučerašnjeg bledskog Foruma prošao u konstruktivnom tonu. Premijer Andrej Plenković pojašnjavao je što je sve napravljeno u prvih šest mjeseci ove godine kada je Hrvatska predsjedala EU-om. Tijekom tog razdoblja dogodila su se dva geopolitička potresa, Velika je Britanija konačno izašla iz EU-a, a dogodila se pandemija kakva se događa jednom u sto godina. Sve je to prodrmalo Europu u njenim temeljima i pokazalo kolika je još uvijek krhka njena konstrukcija. Teškom mukom, pronađeni su ipak nekakvi odgovori za gospodarski pad koji se dogodio zbog »lockdowna« cijelog europskog gospodarstva. Potvrdila je to i šefica MMF-a Kristalina Georgieva. Bila je to jedna strana europske medalje. Ona koja pokazuje da se kroz kompromis i razboritost može postići dogovor oko najkompliciranijih problema.
Na drugom dijelu dogodila se gužva koja pokazuje da postoji i druga strana europske medalje. Slovenski, poljski i mađarski premijer, svaki iz svojih razloga, praktički su ispljuskali sve ono na čemu se EU zasniva, barem na formalnoj razini.
Za nadati se je da će najjače zemlje EU-a, u prvom redu Njemačka i njezina čini se vječna kancelarka, ostati na razini svojih službenih pozicija i zaista se držati principa na koje se formalno nalaze. S jedne se strane ide grubo na Viktora Orbana, razvlači ga se po Europskom parlamentu i Komisiji, a s druge njemački proizvođači automobila otvaraju još jednu tvornicu automobila u našem sjevernom susjedstvu. Naravno, nitko se ne zauzima ovdje za bilo kakve gospodarske sankcije Mađarskoj, ali to da se audiji proizvode tamo, a ne ovdje govori o tome da je politika često samo teatar za sebe. U realnom se svijetu stvari odvijaju na drugačiji način.
Za Hrvatsku je osim Mađarske, s kojom stvari ipak idu naprijed i problemi se nekako rješavaju, puno važnije da se Merkel, Macron i ostali europski teškaši postave principijelno kada je u pitanju naš istočni susjed. Srpski je predsjednik Aleksandar Vučić, ohrabren i izbornim uspjehom njegove opcije u Crnoj Gori, iskoristio Bledski forum kako bi se izjadao da ga Europa bez veze kinji i prema njemu koristi dvostruke standarde. Pa je naveo činjenicu da se različito reagiralo kada su prosvjednici željeli upasti u srpski parlament i kada su to željeli napraviti s njemačkim. Zanemario činjenicu da njegova vlast vodi Srbiju na malo drugačiji način nego Merkel Njemačku, ali je dijelom bio i u pravu. Znatan dio onih koji su jurišali na beogradsku Narodnu skupštinu ne razlikuje se puno od onih koji su željeli provaliti u Bundestag. Pa je onda po tko zna koji puta Vučić jučer pokušavao naplatiti gubitak Kosova. I riješiti čini se za njega ipak nerješivu kvadraturu kruga. Da zbog gubitka Kosova dobije brojne ustupke iz Bruxellessa – ako treba i na račun Hrvatske, BiH, Crne Gore i ostalih susjeda, a da istovremeno ostane na vlasti u Srbiji. Da ga ne otpuhne onaj val koji je ove nedjelje promijenio vlast u Crnoj Gori, a nije nemoguće da to u neko skorije vrijeme, s Kosovom kao povodom, napravi i u samoj Srbiji.
Reći da je Vučić njemački igrač na Balkanu bilo bi ipak grubo pojednostavljivanje cijele ipak složenije situacije u ovom dijelu Europe. Ali da službeni Berlin u puno stvari, ne samo oko Kosova, računa na njega isto je tako točno. Dijelom je to i logično. Preko Beograda može se utjecati na puno stvari u jugoistočnoj Europi.
Ali ako bi se to slučajno išlo raditi na račun Hrvatske, koja je u ovom trenutku zaista jedini izvor stabilnosti na području kojeg je Bruxelless nazvao Zapadni Balkan, onda bi to bilo duboko pogrešno. Ne samo iz nekakvih moralnih razloga. Da se ide prema tome da se pristojnom i konstruktivnom, koji je već na tvojoj strani, našteti, kako bi se pomoglo nasilnom i nepredvidivom. A sve da ga se nekako pokuša privući u svoj šator. Iako je svima jasno da će on nastaviti i dalje sjediti na dvije stolice koji god ustupak dobije. Bilo bi to i krajnje destabilizirajuće za cijeli ovaj prostor o kojem govorimo. Srbija, ako želi u EU, treba proći sve što su prošle Slovenije i Hrvatska. I to bez ikakvih ustupaka sa strane. Jer bi efekt mogao biti suprotan od onog kome se u EU nadaju. Europa treba današnju Hrvatsku. Sve što bi je eventualno ugrozilo štetilo bi svima. Čak i onima koji se tome nadaju. Valjda se u Bruxellesu neće »prekombinovati«.
Piše Zlatko Crnčec
Hrvatska jedini faktor stabilnosti JI Europe
Zlatko Crnčec
01. rujan 2020 16:23
Foto Davor Kovačević
Valjda se u Bruxellesu neće »prekombinovati«
Prvi je dio jučerašnjeg bledskog Foruma prošao u konstruktivnom tonu. Premijer Andrej Plenković pojašnjavao je što je sve napravljeno u prvih šest mjeseci ove godine kada je Hrvatska predsjedala EU-om. Tijekom tog razdoblja dogodila su se dva geopolitička potresa, Velika je Britanija konačno izašla iz EU-a, a dogodila se pandemija kakva se događa jednom u sto godina. Sve je to prodrmalo Europu u njenim temeljima i pokazalo kolika je još uvijek krhka njena konstrukcija. Teškom mukom, pronađeni su ipak nekakvi odgovori za gospodarski pad koji se dogodio zbog »lockdowna« cijelog europskog gospodarstva. Potvrdila je to i šefica MMF-a Kristalina Georgieva. Bila je to jedna strana europske medalje. Ona koja pokazuje da se kroz kompromis i razboritost može postići dogovor oko najkompliciranijih problema.
Na drugom dijelu dogodila se gužva koja pokazuje da postoji i druga strana europske medalje. Slovenski, poljski i mađarski premijer, svaki iz svojih razloga, praktički su ispljuskali sve ono na čemu se EU zasniva, barem na formalnoj razini.
Za nadati se je da će najjače zemlje EU-a, u prvom redu Njemačka i njezina čini se vječna kancelarka, ostati na razini svojih službenih pozicija i zaista se držati principa na koje se formalno nalaze. S jedne se strane ide grubo na Viktora Orbana, razvlači ga se po Europskom parlamentu i Komisiji, a s druge njemački proizvođači automobila otvaraju još jednu tvornicu automobila u našem sjevernom susjedstvu. Naravno, nitko se ne zauzima ovdje za bilo kakve gospodarske sankcije Mađarskoj, ali to da se audiji proizvode tamo, a ne ovdje govori o tome da je politika često samo teatar za sebe. U realnom se svijetu stvari odvijaju na drugačiji način.
Za Hrvatsku je osim Mađarske, s kojom stvari ipak idu naprijed i problemi se nekako rješavaju, puno važnije da se Merkel, Macron i ostali europski teškaši postave principijelno kada je u pitanju naš istočni susjed. Srpski je predsjednik Aleksandar Vučić, ohrabren i izbornim uspjehom njegove opcije u Crnoj Gori, iskoristio Bledski forum kako bi se izjadao da ga Europa bez veze kinji i prema njemu koristi dvostruke standarde. Pa je naveo činjenicu da se različito reagiralo kada su prosvjednici željeli upasti u srpski parlament i kada su to željeli napraviti s njemačkim. Zanemario činjenicu da njegova vlast vodi Srbiju na malo drugačiji način nego Merkel Njemačku, ali je dijelom bio i u pravu. Znatan dio onih koji su jurišali na beogradsku Narodnu skupštinu ne razlikuje se puno od onih koji su željeli provaliti u Bundestag. Pa je onda po tko zna koji puta Vučić jučer pokušavao naplatiti gubitak Kosova. I riješiti čini se za njega ipak nerješivu kvadraturu kruga. Da zbog gubitka Kosova dobije brojne ustupke iz Bruxellessa – ako treba i na račun Hrvatske, BiH, Crne Gore i ostalih susjeda, a da istovremeno ostane na vlasti u Srbiji. Da ga ne otpuhne onaj val koji je ove nedjelje promijenio vlast u Crnoj Gori, a nije nemoguće da to u neko skorije vrijeme, s Kosovom kao povodom, napravi i u samoj Srbiji.
Reći da je Vučić njemački igrač na Balkanu bilo bi ipak grubo pojednostavljivanje cijele ipak složenije situacije u ovom dijelu Europe. Ali da službeni Berlin u puno stvari, ne samo oko Kosova, računa na njega isto je tako točno. Dijelom je to i logično. Preko Beograda može se utjecati na puno stvari u jugoistočnoj Europi.
Ali ako bi se to slučajno išlo raditi na račun Hrvatske, koja je u ovom trenutku zaista jedini izvor stabilnosti na području kojeg je Bruxelless nazvao Zapadni Balkan, onda bi to bilo duboko pogrešno. Ne samo iz nekakvih moralnih razloga. Da se ide prema tome da se pristojnom i konstruktivnom, koji je već na tvojoj strani, našteti, kako bi se pomoglo nasilnom i nepredvidivom. A sve da ga se nekako pokuša privući u svoj šator. Iako je svima jasno da će on nastaviti i dalje sjediti na dvije stolice koji god ustupak dobije. Bilo bi to i krajnje destabilizirajuće za cijeli ovaj prostor o kojem govorimo. Srbija, ako želi u EU, treba proći sve što su prošle Slovenije i Hrvatska. I to bez ikakvih ustupaka sa strane. Jer bi efekt mogao biti suprotan od onog kome se u EU nadaju. Europa treba današnju Hrvatsku. Sve što bi je eventualno ugrozilo štetilo bi svima. Čak i onima koji se tome nadaju. Valjda se u Bruxellesu neće »prekombinovati«.