Još uvijek je moguće da postanemo kao Česi i Slovenci. Da budemo zemlja u kojoj se na hranu troši deset posto plaće
Većina obitelji na hranu troši četvrtinu prihoda. One siromašnije čak pola. Tako se danas živi u Hrvatskoj. Tako bar govore podaci Zavoda za statistiku. Tako sigurno i jest. Dakle, to je realnost koju žive naši građani. Tu smo gdje smo.
Iz ovoga se postavljaju dva pitanja. Jedno je kako smo do toga došli? Drugo je može li se išta napraviti da se situacija promijeni? Nabolje, naravno. Jer na gore se i nije tako teško spustiti.
Zašto nam je tako, postoje dvije grupe razloga, jedni objektivni, drugi subjektivni. Ovi prvi su više-manje jasni. Dok su se druge tranzicijske zemlje bavile samo i isključivo problemima tranzicije, odnosno kako se što brže i bezbolnije prilagoditi novim gospodarskim uvjetima, Hrvatska se morala boriti za golu egzistenciju. Za goli opstanak. Jako je malo nedostajalo da u tome ne uspijemo. I da moramo živjeti u zemlji za koju bi i Bjelorusija bila model demokratske i ekonomski uspješne zemlje. Tu je otišlo strašno puno društvene energije i pažnje. Osim toga, Hrvatska se borila i s klasičnim problemima ekonomske tranzicije. To je otprilike ono za što nismo krivi, a što nas je itekako pogodilo. A i povezano je. Da nije bilo rata, lakše bismo podnijeli i tranziciju.
A što se tiče subjektivnih razloga, njih je zaista gotovo pa bezbroj. To što trgovački lanci imaju prokleto slične, naravno visoke, cijene osnovnih prehrambenih proizvoda nisu krivi ni Slobodan Milošević ni tranzicija. Hrvatska je u ratu pobijedila, i to prije gotovo 30 godina, nema ni Miloševića, a i tranziciji bi bio red da konačno završi. Valjda već i jest.
Živimo više od 30 godina u samostalnoj i nezavisnoj državi. I za sve što se u njoj događa više-manje smo si sami krivi. Naravno i tu je bilo nekih vanjskih udara – svjetska financijska ekonomska kriza iz 2008., a nakon nje prvo COVID-19 pa onda rat u Ukrajini. I sada još ovaj na Bliskom istoku koji bi, ako eskalira, mogao dovesti do toga da cijene energenata idu u nebo.
Ali temelj hrvatskih ekonomskih boljki, čiji je jedan od najočiglednijih simptoma i činjenica da je hrana u Hrvatskoj izuzetno skupa, nalazi se ovdje, među nama. Tu u Hrvatskoj.
Očito je da neke stvari u Hrvatskoj ne funkcioniraju kako bi trebale u jednoj zemlji članici EU-a. Recimo, stvari koje se tiču zaštite tržišne utakmice. U kojoj bi se proizvođači roba i pružatelji raznih usluga trebali natjecati jedni s drugima u tržišnom nadmetanju. A sve to skupa bi onda trebalo, kažu to svi udžbenici, kao »Uvod u ekonomiju«, tjerati cijene na dolje. Naravno, radi se tu o idealno tipskoj situaciji. Na cijene utječu i neke druge stvari, ali ako u zemlji zaista postoji tržišna utakmica, onda ona radi pritisak na to da cijene idu na dolje. A za kontrolu cijelog tog procesa zadužena je država. Koja svojim zakonima i svojim institucijama regulira tržište. Odnosno, kao prvo i najvažnije osigurava da ono uopće postoji. I da oni koji krše njegove najosnovnije postulate budu pozvani na odgovornost.
Usto, hrvatski je gospodarski model još tamo od sredine osamdesetih, kada je kuna bila vezana uz njemačku marku, postavljen tako da se više isplati trgovati i uvoziti, a puno manje proizvoditi i izvoziti. Pa tako u zemlji koja ima Slavoniju uvoz hrane predstavlja veliki dio gospodarstva. Na tom su modelu u zadnja već skoro četiri desetljeća izgrađena velika privatna bogatstva i carstva. Neka su u međuvremenu i propala, ali puno ih je i opstalo. I njihovi su se moć i utjecaj iz gospodarstava kroz ove godine prelili i u politiku.
Može li se postojeće stanje popraviti? Naravno da može. Hrvatska je trenutno na još jednoj od svojih brojnih povijesnih prekretnica. Na sreću, ova nije ni ratna ni egzistencijalna. Ona se sastoji u tome hoće li, odnosno može li, Hrvatska postati uspješna, uređena i moderna europska zemlja. Ne moramo postati Švedska ili Nizozemska. Ali mogli bismo biti nešto kao Slovenija ili Češka. Pri čemu je poseban naglasak na ovome da su uređene. Iz toga proizlazi puno toga. Među ostalim i to da njihovi građani ne moraju trošiti pola svog dohotka za hranu, odnosno za goli opstanak. Još uvijek je moguće da postanemo kao Česi i Slovenci. Da budemo zemlja u kojoj se na hranu troši deset posto plaće.
Zlatko Crnčec
Hrana skuplja, a plaće manje
Zlatko Crnčec
15. studeni 2024 07:19
Ilustracija / Foto Mateo Levak
Još uvijek je moguće da postanemo kao Česi i Slovenci. Da budemo zemlja u kojoj se na hranu troši deset posto plaće
Većina obitelji na hranu troši četvrtinu prihoda. One siromašnije čak pola. Tako se danas živi u Hrvatskoj. Tako bar govore podaci Zavoda za statistiku. Tako sigurno i jest. Dakle, to je realnost koju žive naši građani. Tu smo gdje smo.
Iz ovoga se postavljaju dva pitanja. Jedno je kako smo do toga došli? Drugo je može li se išta napraviti da se situacija promijeni? Nabolje, naravno. Jer na gore se i nije tako teško spustiti.
Zašto nam je tako, postoje dvije grupe razloga, jedni objektivni, drugi subjektivni. Ovi prvi su više-manje jasni. Dok su se druge tranzicijske zemlje bavile samo i isključivo problemima tranzicije, odnosno kako se što brže i bezbolnije prilagoditi novim gospodarskim uvjetima, Hrvatska se morala boriti za golu egzistenciju. Za goli opstanak. Jako je malo nedostajalo da u tome ne uspijemo. I da moramo živjeti u zemlji za koju bi i Bjelorusija bila model demokratske i ekonomski uspješne zemlje. Tu je otišlo strašno puno društvene energije i pažnje. Osim toga, Hrvatska se borila i s klasičnim problemima ekonomske tranzicije. To je otprilike ono za što nismo krivi, a što nas je itekako pogodilo. A i povezano je. Da nije bilo rata, lakše bismo podnijeli i tranziciju.
A što se tiče subjektivnih razloga, njih je zaista gotovo pa bezbroj. To što trgovački lanci imaju prokleto slične, naravno visoke, cijene osnovnih prehrambenih proizvoda nisu krivi ni Slobodan Milošević ni tranzicija. Hrvatska je u ratu pobijedila, i to prije gotovo 30 godina, nema ni Miloševića, a i tranziciji bi bio red da konačno završi. Valjda već i jest.
Živimo više od 30 godina u samostalnoj i nezavisnoj državi. I za sve što se u njoj događa više-manje smo si sami krivi. Naravno i tu je bilo nekih vanjskih udara – svjetska financijska ekonomska kriza iz 2008., a nakon nje prvo COVID-19 pa onda rat u Ukrajini. I sada još ovaj na Bliskom istoku koji bi, ako eskalira, mogao dovesti do toga da cijene energenata idu u nebo.
Ali temelj hrvatskih ekonomskih boljki, čiji je jedan od najočiglednijih simptoma i činjenica da je hrana u Hrvatskoj izuzetno skupa, nalazi se ovdje, među nama. Tu u Hrvatskoj.
Očito je da neke stvari u Hrvatskoj ne funkcioniraju kako bi trebale u jednoj zemlji članici EU-a. Recimo, stvari koje se tiču zaštite tržišne utakmice. U kojoj bi se proizvođači roba i pružatelji raznih usluga trebali natjecati jedni s drugima u tržišnom nadmetanju. A sve to skupa bi onda trebalo, kažu to svi udžbenici, kao »Uvod u ekonomiju«, tjerati cijene na dolje. Naravno, radi se tu o idealno tipskoj situaciji. Na cijene utječu i neke druge stvari, ali ako u zemlji zaista postoji tržišna utakmica, onda ona radi pritisak na to da cijene idu na dolje. A za kontrolu cijelog tog procesa zadužena je država. Koja svojim zakonima i svojim institucijama regulira tržište. Odnosno, kao prvo i najvažnije osigurava da ono uopće postoji. I da oni koji krše njegove najosnovnije postulate budu pozvani na odgovornost.
Usto, hrvatski je gospodarski model još tamo od sredine osamdesetih, kada je kuna bila vezana uz njemačku marku, postavljen tako da se više isplati trgovati i uvoziti, a puno manje proizvoditi i izvoziti. Pa tako u zemlji koja ima Slavoniju uvoz hrane predstavlja veliki dio gospodarstva. Na tom su modelu u zadnja već skoro četiri desetljeća izgrađena velika privatna bogatstva i carstva. Neka su u međuvremenu i propala, ali puno ih je i opstalo. I njihovi su se moć i utjecaj iz gospodarstava kroz ove godine prelili i u politiku.
Može li se postojeće stanje popraviti? Naravno da može. Hrvatska je trenutno na još jednoj od svojih brojnih povijesnih prekretnica. Na sreću, ova nije ni ratna ni egzistencijalna. Ona se sastoji u tome hoće li, odnosno može li, Hrvatska postati uspješna, uređena i moderna europska zemlja. Ne moramo postati Švedska ili Nizozemska. Ali mogli bismo biti nešto kao Slovenija ili Češka. Pri čemu je poseban naglasak na ovome da su uređene. Iz toga proizlazi puno toga. Među ostalim i to da njihovi građani ne moraju trošiti pola svog dohotka za hranu, odnosno za goli opstanak. Još uvijek je moguće da postanemo kao Česi i Slovenci. Da budemo zemlja u kojoj se na hranu troši deset posto plaće.