Nakon što nije uspio u naumu da postane premijer na parlamentarnim izborima, predsjednik Zoran Milanović odlučio je žestoko se boriti za još jedan mandat na Pantovčaku. Kako trenutno stvari stoje, izgledi mu nisu loši budući da HDZ kao pobjednik parlamentarnih izbora nije izašao sa svojim kandidatom. Već je odlučio podržati Dragana Primorca. To je alibi politika predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića budući da je i on svjestan da stranačka infranstruktura neće udarnički prionuti poslu za Primorca kao što bi za nekog HDZ-ovog kandidata. Recimo Ivana Anušića. Ostali potenijalni kandidati teško mogu biti neki veći izazov Milanoviću. Milanoviću koji je odlučio doktorirati populizam i demagogiju i zamotati ih u vulgarni humor. Taj humor je na početku mandata imao smisla, ali daleko je to od humora Stjepana Medića koji je bio neposredan i nije se bahatio pred kamerama. Mesić je jednostavno takav bio. Milanović je odlučio takvim postati.

Taktika je sljedeća – Milanović se postavlja kao narodni čovjek, koji govori ono što narod misli i ima izvanredan njuh kako bi pogodio temu. Jedino što nema mjeru, pa svima onima kojima se gadi kafanska politička razina, to ide na živce. Kao što im je išao na živce pokušaj da se na protuustavan način domogne kandidature za premijera u slučaju da je SDP pobijedio na parlamentarnim izborima. Milanović je nakon tih izbora netragom nestao, nije ga se moglo ni čuti ni vidjeti. Krajem kolovoza ove godine, a još je samo nekoliko mjeseci do predsjedničkih izbora, odlučio je uskrsnuti. Uskrsnuće za njega znači da je opet odlučio dijeliti lekcije svima o svemu. Na oprobani način da je on jedini koji će reći popu pop, a bobu bob kako bi olakšao nacionalnu savjest napaćenom hrvatskom narodu koji stenje pod čizmom Andreja Plenkovića i HDZ-a. Oprobana je to politička igra koja će mu omogućiti da na sebe skrene svjetla reflektora koja su mu potrebna kada je riječ o kandidaturi za predsjednika. Uz to još uvijek ima potporu SDP-a, stranke koju je iskoristio u pokušaju protuustavne kandidature. I kukavički, budući da nije imao hrabrosti dati ostavku na predsjedničku funkciju i ući u izbornu utakmicu.

Bitno je da si u medijima i da se tvoje riječi prenose, savjetuju vjerojatno Milanoviću iz njegovoga ureda. Nije bitno hoće li te kakva tema okrznuti ili neće, bitno je da si, ti predsjedniče, protagonist. Kao u slučaju korištenja resursa Ministarstva obrane, dakle brodova i helikoptera, za potrebe predsjednika Zorana Milanovića. Osim što javnost itekako ima pravo znati zašto je i koliko učestalo plovio i letio o trošku Ministarstva obrane, dakle svih poreznih obveznika, javnost ima pravo znati i u koju svrhu se trošio novac poreznih obveznika.

Odgovorite vi nama, predsjedniče Milanoviću, što smi mi kao država imali od vaših letova helikopterom kako bi sami ocijenili je li izračunati trošak od oko milijun eura na letove i oko 110.000 eura na brodska putovanja opravdan. Jer to je i te kako bitan podatak za sve one koji će kao birači izaći na predstojeće predsjedničke izbore. Kako bi ocijenili je li im politička katarza obračuna s HDZ-om koje ste vi protagonist, vrijedna tog novca. A letova je bilo preko 300. Dovoljno za titulu homo volansa. Ili je riječ o dudi varalici i o tome da ste vi koristili resurse MORH-a jer vam je to tako bilo zgodnije. S tim da se moralo znati da sat leta ruskim helikopterom zajedno sa svim troškovima posade stoji 6.850 eura, a Black Hawkom 8.899 eura.

Potpuno je legitimno da Milanović sada zaziva da se javnosti podastru i podaci o letovima premijera Andreja Plekovića. Ako smo demokratska zemlja, to ne može biti tajna. Kao što tajna ne mogu biti ni troškovi letenja helikopterima predsjednika Zorana Milanovića. Na tome treba inzistirati, a ne čekati da se slože zvijezde kao u ovom slučaju – da je premijer iz jedne stranke, a da predsjednika podržava druga stranka, pa da iscure podaci o pojedinom troškovima.

Kako bi jednom doživjeli da imamo premijera, ministra, predsjednika koji će znati cijeniti novac poreznih obveznika i koji će biti jako štedljivi s tim novcem. Kada već nemamo sreću da se političke stranke dogovore i isprave ustavne anomalije koje su ostale pri prelasku iz kvazipolupredsjedničkog sustava u kvaziparlamentarni koji je još uvijek opterećen nekadašnjim ambicijama prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana koji je želio kontrolirati sve i svakoga. Prevelika je cijena takvog anakronizma.