Tihana Tomičić

HDZ može što SDP ne može

Tihana Tomičić

Andrej Plenković

Andrej Plenković

SDP doista nikad nije imao stvarnu političku volju da se uvlači u ove za njih neugodne porezne teme

placeholder


Napokon! Koliko god protivnika za uvođenje poreza na nekretnine bilo, nema sumnje da je bilo vrijeme da se u ovu reformu krene. Ekonomija sazdana na rentijerstvu nikad nije bila produktivna, niti generirala novu vrijednost za državu, odnosno društvo. Samo su pojedinci imali od toga koristi, no socijalna država bila je veliki gubitnik takve politike.


Naučila nas je tome i stručna ekonomska lektira, ali i povijest hrvatske književnosti gdje su se svi zapleti u literaturi modernog doba uvijek vezali samo i isključivo uz imovinu i nekretnine. Naravno, HDZ je (opet!) proveo ono o čemu je SDP samo govorio, i to je dodatna tragedija za hrvatsku ljevicu. Također opjevanu. A onda spremljenu u ropotarnicu krležijanstva.


Realno govoreći, i vladajući HDZ igra političku igru, pa ovu nepopularnu odluku donosi na samom početku svog trećeg mandata. Znaju da će do izbora 2028. sve to već prekriti snjegovi, ruzmarin i šaš. Jednako tako, treba realno reći i kako je država na to prisiljena jer će uskoro početi kopniti europski krizni helikopterski novac (ne iz Black Hawka) – potrošnja onih tisuću milijardi zajma koje je Europska komisija podigla kod banaka za spas od pandemijske i energetske krize polako će se kroz godinu-dvije privesti kraju, i tada će ekonomija morati naći istinske, one prave udžbeničke, izvore novih vrijednosti i novih prihoda. Pritom recesija kuca na vrata i najvećih asova poput Njemačke, a vjerojatno uskoro i Francuske, pa cijela Europa mora naći modele za aktiviranje gospodarstva. A rentijerstvo to svakako nije. Stoga država jednostavno mora krenuti u nove akcije, a ova s porezom na nekretnine je najlogičnija i najbrža akcija.




Koliko ćemo pritom vjerovati HDZ-u da će ovu reformu pošteno provesti, to ćemo suditi svaki za sebe kao birači, ali činjenica je da će ponovno desnica provesti ono što je odavno trebala učiniti ljevica. Sjetimo se samo kako je tadašnji premijer Zoran Milanović prije deset godina odgovarao na pitanja o porezu na nekretnine – s podsmijehom, kao da mu netko tim pitanjem daje pljusku. A bio je ljevičar. Pobornike takvog poreza, poput Slavka Linića, čak je i otjerao. Ništa drugačije nije bilo ni s porezom na ekstraprofite koji sada kao svoj glavni program najavljuje kandidat za novog predsjednika SDP-a Siniša Hajdaš Dončić. Možemo se samo pitati: gdje ste bili kad je grmilo?! Već davno prije korone i rata u Ukrajini bilo je jasno da se ova dva poreza moraju uvesti, posebno u Hrvatskoj, gdje je država prilično siromašna, a gdje dio građana (nazovimo ga za ovu priliku ipak elitom) živi više nego dobro ne proizvodeći – ništa.


Porez na ekstraprofite druga je stepenica na koju i HDZ računa do kraja ovog mandata. Ako ćemo ponovno biti posve realni, to je i smjer politike koja je jedina moguća u postkriznom vremenu kad politiku vode mainstream europske stranke. Pa Ursulu von der Leyen cijelo su vrijeme krize podržavali i socijalisti, i zeleni, jer u krizama drugih rješenja ni nema.


No, ipak, nije ovo prvi put da HDZ može što SDP ne može – slično je bilo i kod uvođenja srpske manjine u izvršnu vlast u Sanaderovo vrijeme, pa s uvođenjem dvojezičnosti i pisma na nekim osjetljivim područjima Hrvatske, a sad i kod porezne politike. Jasno, razlog je i slijepcu vidljiv – otpori su mnogo manji kad HDZ to lijepo objasni svojim biračima, a kad je HDZ u oporbi onda to ide mnogo teže. Pokojni Fred Matić tome je mogao itekako svjedočiti – kasnije je Tomo Medved mogao sve ono što on kao SDP-ov ministar branitelja nije mogao. Ali to je u državi Hrvatskoj tako. No, problem je što SDP doista nikad nije imao stvarnu političku volju da se uvlači u ove za njih neugodne porezne teme.


Na kraju, desnocentristički premijer Andrej Plenković provodi politike koje bi, da je Siniša Hajdaš Dončić na njegovu mjestu, i sam provodio. Ali evo, ipak je to ovoga puta HDZ. Svatko tko živi samo od svoje plaće, i nije si u mogućnosti kupiti novi mali stan za basnoslovnih 300.000 eura, trebao bi to i podržati.