Četiri vjenčanja i sprovod. To je film koji se vrtio na prvom programu javnog servisa u kasni noćni sat, taman da stranački lideri i simpatizeri imaju što za gledati nakon što su napustili prostore iznajmljene da u njima čekaju izborne rezultate te ih prepustili odredima za čišćenje da za njima počiste. »Četiri vjenčanja i sprovod«, ne zato što je u glavnih glumaca tako lijepe kemije, ne ni zato što je filmski sprovod i oproštaj od dragog bradonje najemotivniji ikad, već ponajprije zbog naslova. Jer, u izbornoj noći, a i vjerojatno će tako biti i danima poslije, baš kao da smo malo bili na vjenčanju onako posve konvencionalnog karaktera u kojeg je i barjaka, i bogate trpeze, i sentiša pred kiseli gulaš, a malo više na sprovodu nada, očekivanja, ambicija i vjerovanja u demokratske procese kao takve.

Festival demokracije!? Ni blizu, ako pitate onu mladost što je prvi put dobila priliku izaći na izbore, pa se poslije skupila u jednom stanu da zajedno odgleda to velebno čekanje da Državno izborno povjerenstvo konačno zucne tko je koliko mandata dobio, tko će slagati vladu i tko će nas voditi iduće četiri godine u budućnost koja u hrvatskog puka ionako nema što biti nego sjajna. A dan je tako lijepo počeo.

Srijeda. Ne pamti čovjek kad smo zadnji put na birališta išli na radni dan. Ne pamti kad je propis bio toliko labav i milostiv prema zaposlenicima svake vrste da im dade slobodu da mogu i ne moraju raditi. Da sve bude ljepše, čini se da su i u Državnom meteorološkom zavodu potegli neke nebeske veze pa da ipak zeru sunca grane, makar zubatog, da kiše ima malo i ništa, da je taman tako da čovjek ne žali što nije srijedu spojio s petkom, a petak s nedjeljom. Živnule ceste uokolo škole u kojoj je biralište, a na putu do tamo ne smeta ništa, ni Nepalci koji su i za blagdana demokracije zgradu zidali, ni radnici Čistoće čija je uprava mudro procijenila da će bit’ ajme i kuku ako preskoče koji dan odvoza. Ma, mogao vam je taj izborni dan započeti, recimo, i na običnoj benzinskoj crpki. Natočiš gorivo, kreneš k blagajni, a tamo dok majstor kuca račun i uz značajan mig veli: »Pravda je doma. Samo treba izać’ iz kuće!« Pravda je doma i samo treba izać’ iz kuće!? Dok se sabereš već je, uf uf, subliminalna poruka odaslana. Sreća je, božeprosti, što je pravda spora, a i pravo, pa te uloviti ne mogu, ne bi smjeli. Ma, kad je i iskusnom licu s benzinske srce zaigralo zbog izbora, to onda mora da je velik neki dan.

Ta suptilna sugestija za koga glasati sugerirala je već tad još nešto, to da velika izlaznost nije rezervirana samo za birače što vole ono što je mrvu lijevo. Kad ti pred izbore poruče da HDZ neće s DP-om, ili Most ni u ludilu s HDZ-om, kad se puste audiosnimke u kojima čelnik najjače stranke navodno po zlu spominje stranačke prvake svega što bi da je desnica, kad SDP i Možemo! odavno odluče da skupa ne mogu makar ništa logičnije nema, kad je Kolakušić perjanica izbornog procesa i kad je Sinčiću praktički zagarantirano političko preživljavanje, makar nitko pojma nema čime se čovjek zadnjih godina bavio, e onda je ovo referendum na više razina. Onda se tu put glasačkih kutija upute i desni koliko i lijevi, da one što su centralno i ne spominjemo. I zato je na biralištu valjalo čekati da se oslobodi prazan stolac. Prvi put ikad.

Glasanje pa prvi put. Budimo realni, nije to ni prvi poljubac, ni bilo što prvo što se zaboraviti ne smije, ali ima neku težinu taj prvi susret s glasačkom kutijom. Dobro, malo te možda razočara činjenica da su se od tvoje 18 kad izbora nije bilo do danas granice izbornih jedinica tako prekrojile da si jednako iz centra kao i s obronaka najvišeg županijskog brda, ali biračko pravo jednako je za sve pa ne mari. Gori je znatno onaj susret s plahtom od papira na kojoj plešu brojke i slova, imena i prezimena koja ti uglavnom ne znače ništa, niti si za njih ikada čuo. Kojim se kriterijem voditi!? Da li poći putem kojim ti mater i ćaća gaze vođeni naukom svojih matera i ćaća, ili pak okrenuti posve novi list!? Na koncu se hvataš za onu kako je bitno glasati da se glas ne baci, a opet da ima mrvu navijačke strasti u zaokruživanju broja liste. Jer, ako nema strasti, bit će na čekanju izbornih rezultata dosadno.

Mladost. Izašlo ih je poprilično na izbore, ali baš kao i kod one velike izlaznosti, posve je krivo mladost vezivati samo uz lijevo, buntovno, progresivno, anti. Jer, kako je i desno i lijevo navalilo na birališta, tako je koliko vam drago i mladosti što ne bi da se ništa mijenja dok pobožno stoje na braniku vrijednosti što su im dane u ostavštinu. Po povratku sa zajedničkog mladenačkog gledanja izborne noći, onih što su prvi put konzumirali biračko pravo, ona reče da se nadala da će biti veselo kao kad se gleda, recimo, Eurosonog. Ali, nije bilo. Od njih deset,osam ih je smrtno ozbiljno buljilo u ekran. A mladost.

Otrežnjenje zato uvijek donosi onaj dan poslije. Otrežnjenje jer i nema čovjek kud nego osvijestiti da je u ovoj priči sve krivo. Milanović kao premijerski kandidat SDP-a, makar je predsjednik koji ne da ostavku!? Krivo! Oporba kojoj je cijeloj jedini program srušiti HDZ, ali se ne misli udružiti ama nikada!? Krivo! HDZ koji mrzi sve, ali ne mrzi pod svaku cijenu ostati još jedan mandat na vlasti makar s crnim vragom u kolo ušli!? Krivo! Mislav Kolakušić koji je isključio telefon pa se ne javlja ni čelnicima DP-a, makar su ga lansirali u Sabor!? Dobro, to je očekivano. Slijedi lov na 76 potpisa, slijedi gaženje vlastitih obećanja i skakanje u vlastita usta, slijedi saginjanje do poda i hrpa praznih obećanja, slijedi kupovina, trgovina, kvarne ambicije i bijegovi od odgovornosti. Slijedi sve ono za što se nismo borili, što nije pisalo na onoj plahti na kojoj je trebalo zaokružiti broj ispred omiljene liste. Preko 60 posto birača je izašlo na izbore jer je htjelo neku promjenu, a dobit će sve ono što nisu htjeli. Nešto s tim sistemom nije u redu, ili kako mudro veli Stari dan poslije i to nakon što je odgledao sve informativne emisije redom: »Evo, svi govore da su pobijedili, i svi se nešto nadaju, a ne more to bit’!«.

Grmoja neće ni s kim osim sa samim sobom. DP ni Kolakušiću ne može u trag, ali zato u DP-u već sada imaju pozu teško osvojive mlade. SDP očajnički spašava što se spasiti dade od nekad ugledna društva, makar se ništa spasiti ne da dok im je predsjednik više uteg oko noge nego li vjetar u leđa. A Fokus čovjek Dario Zurovec je toliko siguran u samoga sebe da bi najradije ponaosob svakog tko mu je dao glas pitao za savjet s kim će u jato. Nije mu bilo dovoljno da narod jednom odluči što bi i kako bi, već će ga i opet povući za rukav. Da bude po onoj alibi staroj koja kaže da je »narod tako htio«. Narod, kako bi bilo da ga se jednostavno više ne pita ništa, kad se ionako postizborno na narod tako brzo zaboravi.

Dan poslije, a i dva, tri, jasno je da je kompletna oporba vođena Zoranom Milanovićem i svojim svetim ciljem rušenja HDZ-a propustila šansu kakvu više skoro neće imati. S druge pak strane HDZ je potvrdio da su valjda jedina ozbiljna stranka, ali i to da se kreću u pravcu i put partnera zbog kojih bi se sa sjetom mogli sjećati doba kad je recimo Ivo Sanader hodao zemljom. A činilo se da će lijep dan i velika izlaznost donijeti spektakl. Eurosong je spektakl, ovo su samo parlamentarni izbori u Hrvata.

Četiri vjenčanja i sprovod. To je film koji se vrtio na prvom programu javnog servisa u kasni noćni sat, taman da stranački lideri i simpatizeri imaju što za gledati nakon što su napustili prostore iznajmljene da u njima čekaju izborne rezultate te ih prepustili odredima za čišćenje da za njima počiste. Možda bi primjerenije bilo da se odvrtio film naslova »Četiri sprovoda i vjenčanje«, samo da takvog ima. A opet, bar nam ne pustiše »Zločinačke umove«. A i zašto bi, kad se ta serija ionako na malim ekranima vrti u svako doba, pa smo na to odavno navikli.

Noć pada, Hugh Grant je našao ljubav svog života, a živ čovjek se eto pita svašta. Ako SDP i DP uđu u koaliciju, hoće li se ona zvati Socijal Domovinski Pokret!? A ako DP i Most uđu u koaliciji, vrijedi li to zvati Domovinski Most, ili ćemo ipak nekako drugačije.