Netko u krizi srednjih godina sjeda u Ferrari, netko bez pozdrava odlazi od kuće na kraj svijeta da tamo samuje ili se druži s posve drugim ljudima, a netko, eto, čeznutljivo bulji u mesni doručak što se kočoperi na policama supermarketa. Reći će sad laik »neš’ ti ni hranjivo, ni zdravo«. Ili će poručiti »što ga ne kupiš«. Ma, dugo se već ta limena konzerva običnog mesnog doručka čini nekako preskupa. Uvijek se činio preskup onaj na kojem je ime znane tvrtke od suhomesnatog, dok se oni nepoznatih marki koji i nisu u čvrstom limu već su stiješnjeni u jeftinu ‘pašteta’ ambalažu, na mogu niti za utjehu kusati. Mora mesni bit’ čvrste građe da ga se nafetati dade, onako kako hrvatska oporba reže šnitu po šnitu kobasice od državnih, pače HDZ-ovih, problema. Feta mesnog pa u poh, pa na vruće ulje, pa sa strane grah iz konzerve na salatu, pa udri! Ništa tu nema osim gole istine. Utjeha je u konzervi mesnog, ali je i on u ovom ludilu poskupio, tako da utjehe i nema.
​Lako da je samo mesni u igri. Evo majoneza obična, vrećica ona najmanja da je doma imaš ako je ručak taman takve kvalitete da sve manjkavosti treba nekako zamaskirati. Jučer pet, šest kuna, danas osam! Dvije kune više. Još malo pa 50 posto više. Nije to bezazleno poskupljenje. Pamti se tako vjekovno neshvaćanje jednog supruga, još u doba socijalizma, a bome i kasnije, zbog čega mu supruzi treba ona vrećica majoneze preko mjere i recepta kad sve te vrećice u zbroju tako opako puno koštaju. Zaludu mu je bilo, i zaludu jest, govoriti da ta ekstra vrećica vraća francuskoj svježinu pred serviranje. Njemu je to uvijek bilo skupo, a sad mu je nepodnošljivo taman toliko da stavi veto na francusku kao takvu.

Ono na što se veto ne da staviti je guzic papir. Bez njega ne možeš. To je, štono bi se reklo, neki civilizacijski doseg. Dvoslojni? Pa to probiješ kad u njege kihneš. Troslojni je minimum, ali koji!? Tu proizvođača ima k’o šiblja. Tu su sva pakovanja velika, jer bolje je ostati bez one majoneze nego bez papira. I tu su cijene, brate, monstruozne. Jedan paket, desetka rola troslojnih, košta koliko i dvije boce poskupjelog ulja.
– E da, skupo je. Treba tu pratiti akcije. Kad su akcije zna biti papir i 15 kuna jeftinije – uči susjeda.

I u pravu je, a niti je čula, niti je vidjela kako guverner HNB-a poručuje baš to – idite tamo gdje je jeftinije. Nema druge nego marno sakupiti ona prva izdanja letaka s objavom akcija u velikim supermarketima, provjeriti ima li gdje sniženog papira i onda trka! Idealno bi bilo kad bi se akcija na toaletnom papiru uparila s akcijom još čega, makar to bila hrana za ptića a u vas psić, ali ti supermarketi kao da se na nekoj višoj razini dogovaraju da u isto vrijeme ne stavljaju na akciju istovrsne proizvode. No i za to ima rješenje! Sjednite u automobil i vozajte se naokolo dok ne uštedite na svemu osim na gorivu koje je također skuplje.

Ne treba vesti više makar bi se itekako moglo kad je i slijepcu jasno da nam je život poskupio do ibera i da je to tek početak muke po novčaniku, a nikog nema da tu muku učini manjom. Ne treba vesti, jer koliko god bilo evidentno teško i nije to neka frka, kada je prava frka Frka Petešić. Reći će premijer haranga je to, netko diže frku gdje je nama, ali, htio on to ili ne htio, slikovito je ovo frkovito stanje s predstojnikom njegova ureda, tko god da se i s kojom god namjerom namjerio na Frku Petešića. Počelo je s onom obnovom zgrade u kojoj živi, s kućom koja je gotovo pa prva u Zagrebu obnovljena od štete što joj je potres učinio, dok druge čame čekajući. Kad se doznalo za to Frka je junački izašao pred novinare pa objašnjavao da su to stanari sami pokrenuli, a on je tu tek djelić mehanizma koji zapravo ništa o svemu nije znao. Sačuvaj Bože da je netko požurio radove zato što u zgradi stanuje predstojnik premijerova ureda, makar katkad i ta podsvijest u izvođača radova čini čuda. No, samo koji dan poslije ovog saznanja slijedi novo i to novo je baš frka jer je tako naše, tako hrvatski, ako ne i balkanski. Jer je brljavljenje po naški, koliko god neki dijelovi priče budili u svim nama najljepše sentimente vezana prije svega za roditeljsku rodnu grudu i kvartove našeg djetinjstva.

Elem, ako smo dobro pohvatali, Frka Petešić živi u Zagrebu u Jurišićevoj ulici, dakle u centru, u državnom stanu od 96 metara kvadratnih. Stan je dobio na korištenje jer je prebivalište prijavio u Općini Sali na Dugom otoku. Tamo mu je očevina i to je baš lijepo. More, kuća bi’ će kamena, u nju utkanu trudi obiteljski, a Hrvatska zemlja jedinstvena i zato jer ima visokog državnog službenika koji na tečnom francuskom može ići po svijetu i promovirati naše more, sunce, obalu, tradiciju. To što dolje ne živi i nema veze. Tko ne bi pobjegao s otoka, koliko god na njemu svijeta ima, pogotovo u zimsko doba kad su veze s kopnom takve k’o da ih je Butković krojio, a zima samotna i hladna da ni izučavanje francuskih književnih klasika ne pomaže. Zagreb je, nema sumnje, primjereniji za život kad ste predstojnik ureda. Ali, avaj! Saznali mediji da su Frki Petešiću kćer i supruga prijavljeni na drugoj adresi i to u Zagrebu! On u Salima, one, ako nije neka greška, u zagrebačkoj Dubravi, a svi zapravo u Jurišićevoj u centru u državnom stanu što ga je predstojnik ureda dobio zato što ne živi u Zagrebu, pa još u Dubravi, pa još s obitelji, već na Dugom otoku! Dobro, reći će neki da je i iz Dubrave logično pobjeći, da nije isto je li Gornja ili Donja, da je previše tu svijeta i da je preblizu periferija na istoku. Ma, da je domoljubno srce življe išao bi predstojnik naokolo pa na savršenom francuskom barem objašnjavao kolegama po svijetu kako je baš iz te Dubrave stasalo ono Prljavo kazalište koje pjeva o Ruži hrvatskoj. Resorno ministarstvo pojašnjava da je to što nisu Frke Petešići razdvojeni kako prijavljena prebivališta sugeriraju, već žive zajedno, omogućilo obitelji pravo na veći stan. A to što je svima prebivalište ono koje to nije, resorno ministarstvo je objasnilo kao omašku. Omaška, ili greška, nesmotrenost, omašaj, zabuna, promašaj, zabluda, pogreška, previd, propust, a bome i glupost se nekad zove omaškom. Kome se nikad nije dogodio omašaj neka prvi baci kamen! Omaška, taman idealno da se premijer obruši na medije koji frku traže gdje je nema, odnosno da sve to proglasi harangom onih koji su i opet odrezali novu fetu salame. Ah…

Frka ili ne mali se milijun pitanja vrti onom običnom čovjeku po glavi. Čas se pita treba li dužnosnicima uopće davati državne stanove, ili su im plaće taman toliko velike da bi mogli malo i u podstanare ako u metropoli ne žive, a čas ga mir Dugog otoka odvede na pusta sela pradjedova odakle je sam pobjegao. Ma, najviše se pita kako pametan čovjek i vješt političar, a to naš premijer jest, nikako da nauči svoju sljedbu da nema glupljeg nego na ovako jeftinim omaškama padati, baš kao što sam nikako da nauči suspregnuti svoj ego kad razum tako traži. Obnova preko reda, prebivalište tamo gdje se ne stanuje, koliko god da sve to zvuči premijeru jeftino, itekako je skupo po ugled prije svega, po povjerenje. Pravila su tu da vrijede jednako za sve. Tako bi trebalo biti. Omaška je velika kad tako nije. Zato je »haranga«.
Elem, netko u krizi srednjih godina sjeda u Ferrari, netko odlazi od kuće na kraj svijeta da tamo samuje ili se druži s posve drugim ljudima, a netko, eto, čeznutljivo bulji u mesni doručak što se kočoperi na policama supermarketa svjestan da je uz sve kredite i financijske obaveze i taj nezdravi mesni postao tema za duboko vaganje za i protiv kupnje. Bulji, dok ne naleti na priču o predstojniku ureda našeg premijera i onaj podatak kako taj državni stan što ga koristi jer je prijavljen na Dugom Otoku Frka Petešić mjesečno plaća 484 kune. Zbrajati koliko je samo predstojnik mogao uštedjeti za stanovanja u Jurišićevoj i nema smisla, ali biti iskreno kivan i ljubomoran na čovjeka koji može iz supermarketa ‘ladno odnijeti sve mesne doručke s police, e to je već nešto drugo. Neke granice se prijeći ne smiju, inače bit’ će i opet udri po salami!