Ove je godine ubijeno 16 žena, sedam više nego prošle, a ubojice su bili njihovi partneri. Usto, za nešto više od osam posto povećan je broj slučajeva obiteljskog nasilja u kojima su žrtve bile žene. Uglavnom, stvari idu na gore, a nikako ne na bolje. Zašto je tome tako? Za odgovor na to pitanje bila bi potrebna nekakva sveobuhvatna društvena, psihološka i ekonomska analiza. Odgovor tu nije i ne može biti jednoznačan. Naravno, neki su elementi slagalice prilično jasni. Patrijarhalno društvo, manjak sredstava kojima bi se ojačale nadležne institucije, ekonomske krize koje se pojavljuju svakih nekoliko godina, brz često i krajnje stresan život, neliječene psihičke poteškoće počinitelja koje nitko nikada nije detektirao.

Naravno, itekako je jasno da postoji obrazac ponašanja ostavljenih muških partnera koji upućuje ili bi mogao upućivati na to da bi moglo doći do ubojstva. Njemu gotovo uvijek prethode postupci u kojima ima prijetnji, nepridržavanja sudskih mjera neprilaženja partnerici, nasilja i svega drugog što upućuje na to da bi se mogao ostvariti najgori scenarij. I da bi policija i centri za socijalni rad trebali sve te znakove prepoznati i onda odgovarajuće reagirati. I spriječiti ubojstvo. Međutim, u stvarnosti nešto takvo često je lakše reći nego ostvariti. Čak ni na papiru stvari nisu postavljene kako treba, a kamoli u surovoj stvarnosti. I policija, a još češće centri za socijalni rad imaju previše slučajeva, a premalo zaposlenih ljudi, kao uostalom i svih ostalih potrebnih resursa da bi mogli uspješno odgovoriti na sve predmete kojima se bave. Pa se nažalost dogodi najgore iako puno dostupnih podataka govori da bi se baš nešto takvo i moglo dogoditi.

Država je krajem prošle i početkom ove godine upumpala veliki novac u državni sektor i za očekivati je da bi se tu stanje moglo popraviti. Istina, činjenica da je na djelu porast ubojstava žena govori o tome da uložena sredstva još uvijek nisu polučila željeni rezultat. Ali možda je to samo početni loš rezultat.

Povećanje novca u državnom sektoru trebalo bi dovesti i do toga da se izgrade i stave u funkciju dodatne sigurne kuće gdje bi se mogle skloniti ugrožene žene zajedno s djecom. Fizičko onemogućavanje potencijalnih ubojica da uopće imaju pristup dosadašnjoj partnerici sigurno bi pridonijelo dodatnoj zaštiti ugroženih žena.

S druge strane, i najsavršeniji sustav nije baš uvijek nepropusan. Ljudska je psiha i s njom povezana patologija često potpuno nepredvidiva. Savršen sustav socijalne skrbi dovoljno dobro plaćenih i vrijednih socijalnih radnika, kao i dovoljan broj sigurnih kuća ne mogu jamčiti da do femicida baš nikada neće doći. Naravno, oni bi sigurno mogli znatno umanjiti broj ubojstava žena. Ali ih nikada neće moći u potpunosti spriječiti.

A posebno ne u patrijarhalnom društvu kao što je još uvijek Hrvatska. U kojem se onaj kojeg dugogodišnja partnerica ili supruga ostavi često tretira kao bezvrijedan luzer vrijedan krajnjeg prezira. Od kojeg ruke diže i njegova najbliža okolina. Pa ako se još pritom radi o osobi koja je rasla u obitelji gdje se nasilje tretiralo kao obična i svakodnevna stvar, a brak kao institucija u kojoj bi žena trebala ostati zauvijek, bez obzira na tretman kojeg u njemu dobiva, onda je sve moguće. Odnosno, točnije rečeno, ne baš sve nego najčešće samo ono najgore. I ako je još k tome muškarac koji je ostavljen ili će ga se ostaviti labilna i nestabilna osoba, katastrofa je gotovo pa zagarantirana.

Danas se obilježava Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Za očekivati je da će se u svim informativnim emisijama svih televizija s nacionalnom koncesijom, a i u svim drugim medijima, pojaviti brojni prilozi i tekstovi koji govore o ovoj temi. Navodit će se i prisjećat ćemo se najgorih i onih nedavnih slučajeva femicida. Možda i to malo pomogne. Naravno ne previše i ne na neki odlučujući način. Jedino što može pogurati stvari nabolje su paralelni procesi prosvjećivanja, jačanja sustava socijalne skrbi i istovremeno gospodarskog napretka i stabilnosti. Jedino kumulativni učinak svih ovih procesa mogao bi u dovesti do napretka. A dotle treba raditi sve što je moguće, makar to bili i najmanji koraci.