Europska komisija je to lijepo zamislila, ali stvari su se zapetljale. Predložila je povijesni plan »EU nove generacije« koji bi članicama Europske unije osigurao 750 milijardi eura za oporavak od pandemije. Hrvatska bi iz paketa trebala dobiti izvanrednu pomoć od 10 milijardi eura.

No, kako stvari sada stoje, do isplate tog silnog novca morat će se prilično načekati.

Zbog različitih interesa članica EU-a, sve velike i jednostavne europske zamisli naiđu na prepreke. Na prvom sastanku licem u lice, nakon što su mjesecima komunicirali samo putem videa, čelnici 27 zemalja pokazali su prošlog vikenda da se slažu oko jedne stvari – da je članicama EU-a potrebna izvanredna pomoć.

Međutim, gotovo sva ostala pitanja – koliko će biti velik taj paket, po kojim kriterijima će se novac raspodjeljivati i uz koje uvjete – nisu još raščišćena.

Svjesni prepreka, organizatori sastanka unaprijed su rekli da za postizanje dogovora možda neće biti dovoljan taj vikend, već da će trebati sazvati novi sastanak na kraju srpnja. Stvari su krenule nizbrdo još u petak, kada je nizozemski premijer Mark Rutte tražio da se novac iz paketa ne dijeli bezuvjetno i da za njegovu upotrebu suglasnost trebaju dati ne samo ljudi iz Komisije, već sve članice Unije.

Tražio je, prema izvješćima, da bilo koja članica može blokirati pomoć drugoj članici ako ocijeni da novac neće racionalno potrošiti. Na to je ogorčeno reagirao bugarski premijer Bojko Borisov, rekavši da Rutte želi imati ulogu »europske policije« – što je pridonijelo zapletu pregovora.

Unaprijed se znalo da će Nizozemska, zajedno s Austrijom, Danskom i Švedskom, postavljati teške uvjete za raspodjelu novca. Riječ je o »štedljivim zemljama« koje su neto uplatitelji u proračun EU-a.

Naime, planiranih 750 milijardi eura EU trenutačno nema. Morat će se zadužiti, pri čemu će bogatije članice, kada zajmovi dođu na naplatu, vraćati razmjerno više novca od siromašnijih.

Međutim, postavljanje teških uvjeta razvodnit će sam smisao europskog fonda za oporavak od pandemije. Kada su ga francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemačka kancelarka Angela Merkel predložili, htjeli su simbolički i stvarno pokazati da su bogatije europske zemlje spremne solidarno pomoći onima koje će gospodarski biti teže pogođene pandemijom – poput Italije, Grčke, Španjolske, Portugala, pa i Hrvatske.

Ako se tim zemljama solidarno ne pomogne, one će ekonomski dodatno zaostati za razvijenijima, što će naškoditi i koheziji Unije – osobito u Italiji, gdje je razočaranje javnosti EU-om nakon izbijanja pandemije poprimilo nezapamćene razmjere.

Za očekivati je da će članice Unije na kraju ipak postići nekakav dogovor, kao u prošlim kriznim situacijama. Paket će zasigurno biti manji od predloženog, a uvjeti za dobivanje nepovratnih sredstava, sudeći prema zahtjevima Nizozemske, vjerojatno će biti još teži i složeniji nego u povlačenju novca iz sadašnjih europskih fondova.

Najveći dio tog novca na dugom je štapu, a na njegovu isplatu trebat će pričekati nekoliko godina, kao i iz ostalih EU-fondova.

Problem je u tome što taj europski novac mora stići žurno, ako se postojeće gospodarstvo želi očuvati od propadanja te prilagoditi novim okolnostima. Nevolja je što će svi nacionalni financijski paketi za spašavanje gospodarstva i radnih mjesta, koje su Hrvatska i ostale članice Unije hitno uvele nakon izbijanja pandemije, isteći za nekoliko mjeseci, ili do kraja godine.

Uvedeni državni poticaji presahnut će prije nego što se ćudljiva pandemija obuzda.

Budući da su posljedice koronavirusa na gospodarstvo razorne, pitanje je što će najugroženije zemlje raditi dok ne stigne europska pomoć. Prema svemu sudeći, morat će se i dalje uzdati u se i u svoje kljuse. Članicama EU-a, pa i Hrvatskoj, neće ostati drugo nego nastavak državnog zaduživanja, i to galopirajućim tempom.