Hrvatsko gospodarstvo poraslo je 3,9 posto u trećem kvartalu što je najbrži rast u eurozoni, četiri puta brži od prosjeka EU-a. Najveći doprinos rastu ponovo su dale osobna potrošnja i investicije. Osobna potrošnja ne posustaje, ni u uvjetima sve većih cijena, jer kako raste inflacija, tako su rasle i plaće, kako bi se donekle očuvala kupovna moć, ali samo za dio građana. Ministar gospodarstva Ante Šušnjar kaže da su to sjajne vijesti, kako u ekonomskom, tako i u demografskom smislu, jer će sve bolji ekonomski pokazatelji djelovati na to da ljudi prestanu iseljavati, štoviše, da se počnu vraćati. Potrošnja je najveća sastavnica, i od nje sve kreće, kazao je ministar, i podsjetio tom rečenicom na staru kejnezijansku tezu da je potrošnja pokretač ekonomskog rasta jer ako nema kupaca, ako nema potražnje – nitko neće ni proizvoditi. Stoga je bitno održavati plaće, nadnice na razinama koje će moći biti poticajne za cijelo gospodarstvo. Naravno, pitanje je što se troši i kupuje jer naime kejnezijanski pristup puni domet ostvaruje samo ako je na drugoj strani, strani ponude, i domaća roba, roba čijom realizacijom na tržištu će se omogućiti da se kod kuće otvaraju nova radna mjesta, i to, poželjno bi bilo, u proizvodnji, u kapitalno intenzivnim djelatnostima, uz koje se veže intelektualan rad, onaj koji daje najveću dodanu vrijednost i osigurava da i visokoobrazovani građani imaju što raditi. Ako se potrošnja podupire i potiče, a s druge strane je samo strana roba, onda ona neminovno utječe tek na povećanje uvoza i deficita platne bilance, i čini domaću ekonomiju još ovisnijom o inozemstvu. Hrvatska je privreda sklona proizvoditi upravo takve neravnoteže, pa kada raste potrošnja, obično raste i uvoz, što je i ovaj puta rastao brže od izvoza. Valjda baš zato ministar nije propustio priliku pozvati kupce da kupuju domaće, dok je apelirao i na »poduzetništvo i gospodarstvo da se dominantno nametne kao ono koje pruža potrebne robe i usluge na domaćem tržištu«.

Sve je to lijepo, ali nekako, mogli bismo reći – »rano« su se sjetili. Hrvatska industrija godinama je zapuštana, mislilo se da se gospodarstvo može razvijati samo na uslugama, i to vezanim za turizam. No, kako je nedavno na savjetovanju ekonomista primijetio profesor Ljubo Jurčić, ni u tom turizmu, koji je naša perjanica i praktički ključna djelatnost, ne nudimo više domaće. Jurčić je objasnio da su hotelski lanci u rukama stranaca koji imaju svoje uhodane dobavne lance, natovare kamion negdje u Europi, i tu hranu većinom onda jedu i turisti koji dođu u hotele u Hrvatskoj. Njima se, rekao je Jurčić, »ne da baktati sa Slavonijom«, pri čemu je naravno mislio na to da nemaju motivaciju uključivati pretjerano domaće proizvođače i dobavljače hrane, a niti su ovi u dovoljnoj mjeri organizirani. Da stvar bude ironičnija, Jurčić je to govorio uoči panela koji se trebao baviti regionalnim povezivanjem. »Kako ćemo se povezati regionalno, kad se ne možemo povezati ni iznutra, kad ne možemo povezati ni plavu i zelenu Hrvatsku«, kaže. Ne možemo dakle iskoristiti ni vlastite resurse jer sektori koji su prodani slijede vlastitu ekonomsku logiku, a nema strategije ni plana da ih drukčije usmjerava. Inače, o regionalnoj suradnji, ovoj na Balkanu, je ministar europskih integracija Šime Erlić na istom skupu govorio da je valja uspostaviti preko EU-a, odnosno fondova povezivanja. Normalno da će to reći kad je to njegov resor, ali nekako bizarno zvuči da nam i tu treba navigacija.

Često se općenito čuje ta sintagma o »dvije Hrvatske« kada je u pitanju bogatstvo/siromaštvo pa se onda u tim interpretacijama o Zagrebu i obali govori kao o jednoj cjelini jer tamo postoji inozemna potražnja koja potiče rast (i diže cijene), a o Slavoniji i općenito unutrašnjosti zemlje kao o drugoj, jer tamo nekako sve teče sporije jer nema u toj mjeri stranaca koji kupuju nekretnine, niti turističke vreve i povezane potrošnje itd. Pa je tako i Željko Lovrinčević nedavno opet govorio o neujednačenom regionalnom razvoju, istaknuvši da je siromaštvo, pogotovo starijih osoba, još više izraženo na kontinentu nego uz obalu. No, nekako mi se čini, slušajući Šušnjara, koji rast BDP-a opisuje duginim bojama, a još više premijerovog specijalnog savjetnika Zvonimira Savića, kojeg je ovih dana bilo teško izbjeći, da je puni smisao ovog dualiteta došao do izražaja. Ministru i savjetniku puna su usta ekonomskih rezultata, no moraju znati da ih pola Hrvatske ne razumije, ne zato što je ekonomija atomska fizika, nego zato što i tu dakle postoje »dvije Hrvatske« – jedna kojoj su plaće ipak donekle dovoljno rasle da može dohvatiti ove nadrealne cijene, i druga, koja je na minimalcu ili ispod medijana, i koja nema pojma o kakvom boljem životu oni pričaju. Oni koji ne žive od plaća, čine zasebnu klasu. Plaće su pak većinom rasle u javnom sektoru, tamo gdje je Vlada mogla izravno utjecati, a slijedila ju je lokalna razina, dok su u privatnom sektoru na dio zaposlenika naprosto zaboravili. Ljudi imaju iste nominalne plaće godinama, desetljećima, a cijene su se u međuvremenu utrostručile. To je prava kriptodepresija, o kojoj sam već pisala. Postoji, međutim, i treća Hrvatska, a to su umirovljenici s mirovinama i po 300 eura. Kad oni čuju da je BDP porastao, ili da će blagdanska potrošnja opet rekordno poskočiti, mogu se jedino zapitati, o čemu ovi pričaju i živimo li mi u istoj zemlji? Resorni pak ministar financija Marko Primorac, kada su ga novinari nedavno pitali o nejednakostima i siromaštvu dijela građana, kazao je nešto u stilu da nećemo suditi po dva ili tri čovjeka!? Dakle, sit gladnom ne vjeruje, stara je i izlizana poslovica, koja međutim uvijek nalazi primjenu.

Istaknuta profesorica sa zagrebačke Ekonomije, Marijana Ivanov, nedavno je, komentirajući rast potrošnje unatoč visokim cijenama, potvrdila upravo to, da potrošnju podižu, a onda i cijene prema gore vuku, oni kojima su plaće narasle, dok su se oni kojima nisu – našli u nebranom grožđu. Dakle, uz inozemnu potražnju koja u Hrvatskoj i inače daje vjetar u leđa cijenama, i u maloprodaji i na tržištu nekretnina, i domaća je iznova raslojena, uz dodatni rast nejednakosti. Znači, dio zemlje ipak lovi te europske plaće, što je dobro i to i jest bio cilj, no, kao prvo: europske su plaće i dalje značajno veće, odnosno kod nas su i najveće radničke plaće ispod europskih, i drugo: dio zemlje u tom »lovu« opako zaostaje, vraća se po kupovnoj moći unazad i sada je pitanje dokle će se tu moći zatvarati oči. Naravno, to što su više plaće pretežito na proračunima, poseban je problem. Investicije također rastu, a i tu je Keynes, jer zapravo se radi o javnim radovima, financiranim europskim novcem. Takva politika u povijesti je obično služila za izlazak iz recesije. Pitanje je što će biti kad to presuši, a iz europskog se centra recesija tek valja.

I sad još malo teorije. John Maynard Keynes, veliki britanski ekonomist, prije svega se zalagao za aktivne javne politike na domaćem terenu, no bio je i umjereno protekcionistički orijentiran. Protekcionizma danas ne fali, ne treba ga još i zazivati, jer vodi u trgovačke ratove i zatvaranje, ekonomsko i društveno, čemu sve više svjedočimo. No, treba biti i realan, pa uočiti da nije baš dobro sve ni uvoziti. To nije stvar ideologije, nego zdravog razuma. Kada je Adam Smith, veliki škotski ekonomist i filozof, prije oko dva i pol stoljeća govorio o otvorenosti, slobodnom tržištu, širokoj podjeli rada, naišao je s jedne strane na ovacije, ali s druge već i tada na kritike. Već u prvoj polovici 19. stoljeća kritizirao ga je autor tzv. biblije protekcionizma, predstavnik njemačke historijske ekonomske škole Friedrich List, koji mu je spočitnuo otprilike da je lako biti kozmopolitski nastrojen ako si iz podneblja koje je ekonomski najrazvijenije te stoga od otvorenosti i slobodnog tržišta možeš imati najviše koristi. Samo zemlje na sličnom stupnju industrijskog razvoja, pojasnio je List, mogu obje profitirati od slobodne trgovine i zajedničkog nesputanog tržišta. Ako, međutim, jedna zaostaje, vjerojatno je da će se ova druga, dominantnija, razvijati dalje na njen račun. Dakle, super je biti otvoren i gledati da iskoristiš prednosti velikog zajedničkog tržišta, što i jest smisao ulaska u, primjerice, eurozonu. No, prije toga treba vidjeti – imaš li što na tom tržištu za ponuditi ili ćeš i dalje figurirati samo kao zemlja uvoznica. Sunce i more ne bi bili dovoljni. Kada sam rekla da je Keynes bio umjereni protekcionist, mislila sam prije svega na citat iz njegovog gotovo sto godina starog članka »Nacionalna samodostatnost« (National Self-Sufficiency) gdje kaže da su ideje, znanje, umjetnost, gostoprimstvo, putovanja, stvari koje po svojoj prirodi trebaju biti internacionalne. Ali, dodaje, neka roba bude domaća kad god je to razumno i praktično moguće, i iznad svega, neka financije budu primarno nacionalne. Dakle, teoriju ne valja podcijeniti jer se zna desiti da postane svevremenska.