Nema onoga tko nije primijetio koliko cijene svih proizvoda, a naročito hrane, ubrzano rastu zadnjih mjeseci u Hrvatskoj. Jednako tako, nema onoga, makar nikad ne odslušao ni jedan sat ekonomske teorije, kojemu nije jasno da nakon ovako velike globalne zdravstvene krize mora uslijediti i ekonomska kriza, uz rast cijena. Sama činjenica da su lanci opskrbe stajali skoro godinu dana, da su brodovi s robom ostajali zarobljeni u lukama, kao i da je općenito proizvodnja stajala, i najvećem laiku sve dovoljno govori.

Ipak, sad kad je inflacija postala opipljiva, vrijeme je da se zabrinemo. Cijene su prema Državnom zavodu za statistiku veće čak 4,8 posto u odnosu na isti mjesec prošle godine, a u samo mjesec dana, u odnosu na listopad, veće su za 0,7 posto. Najveća je to stopa inflacije još od veljače 2013., odnosno u posljednjih devet godina. Dio istraživanja govori i da je tzv. percipirana inflacija veća za čak 24 posto. Radi se o potrošačkoj subjektivnoj ocjeni porasta cijena, za razliku od podataka koje objavljuje DSZ, a ta percepcija inflacije izrazito je važna nositeljima monetarne politike jer je usko povezana s formiranjem očekivanja o budućoj inflaciji, koja su, naposljetku, važna odrednica budućih ostvarenja inflacije, stoga HNB detaljno analizira i taj psihološki moment kod potrošača. Naime, za razliku od DSZ-a koji analizira bitno širi spektar proizvoda i usluga, monetarni analitičari tumače da uzroke povećane percepcije inflacije treba tražiti u kretanju cijena pojedinih proizvoda, a pritom analiziraju glavne generatore percepcije inflacije s nekoliko glavnih podagregata ostvarene inflacije – energijom, prehranom, industrijskim proizvodima te uslugama. Znamo da je Vlada nedavno svojom odlukom bila blokirala izmjene cijena goriva, pa nam i kao laicima može biti jasno koliko je stavka energije bitna kod formiranja stava oko »osjećaja inflacije« kod potrošača. Iz nalaza koji su donijeli analitičari HNB-a može se zaključiti da je percepcija inflacije trenutačno visoka jer pretežno rastu cijene upravo onih proizvoda i usluga koji se često konzumiraju i plaćaju jednokratno, i to čini onu razliku od podataka koje uobičajeno daje DSZ. Svatko treba kruh, mlijeko i benzin svaki dan, stoga su takvi istaknuti proizvodi najlakši za pratiti, a doista svi smo primijetili koliko su cijene tih proizvoda u zadnje vrijeme rasle.

Isti trend bilježi cijela Europa, pa je tako godišnja stopa inflacije u EU-u u studenome poskočila na rekordnih 5,2 posto, s 4,4 posto u listopadu. Rast potrošačkih cijena snažno je ubrzao i u eurozoni, na 4,9 posto, također dosegnuvši najvišu razinu otkad se prikupljaju ti podaci. Hrvatska je pritom na nižoj donjoj granici rasta inflacije u kategoriji EU zemalja, i zapravo se dobro drži, ali i to je relativno ako se zna koliko je standard naših građana niži od prosječnog europskog standarda. No, ipak, nigdje u EU-u inflacija još nije prešla 10 posto (mada je kod energenata na čak 27 posto!), što dokazuje da se vlade imaju vremena pripremiti za mjere protuudara.

I tu se vraćamo na svu bit kriznog menadžmenta – u ovako velikoj krizi, čak i najveći neoliberalni teoretičari i praktičari moraju priznati da rješenja neće biti bez državnog intervencionizma, u kojem god obliku ga primjenjivali. Vlade će jednostavno morati kontrolirati tržišta da ne pretjeraju s rastom cijena, jer će se inače ova kriza, koja je prvo bila zdravstvena, pa potom ekonomska, na kraju preliti i u političku krizu, s nizom društvenih rascijepa i nemira.

Uostalom, u hrvatskoj Vladi to znaju, jer do u nedogled ponavljaju kako baš bez njihovih mjera ne bi bilo očuvanja radnih mjesta i iznenađujuće naglog gospodarskog rasta od skoro 10 posto u ovoj godini. I ne bi. Stoga su vjerojatno svjesni da, s ovakvom inflacijom, njihovo vrijeme tek dolazi – bez državne intervencije cijene se neće same obuzdati. Još je puno posla pred izvršnom vlasti i HNB-om da ponude modele koji će, rječju, građane sačuvati od ovog udara, pri čemu mi imamo i ulazak u eurozonu kao dodatnu opasnost. Bez obzira na one koji tvrde da samo i isključivo tržište, čak i u najvećim krizama, treba samoregulirati sve tokove, a takvih u hrvatskom društvu i politici zapravo ima dosta, te da je svaka državna intervencija »maćeha« gospodarstvu, ipak će Vlada morati ostati ona koja kontrolira procese. Ipak će morati biti majka. Kriza je još daleko od završetka.