Na stranu sad i nakon svega Niko Tokić Kartelo, taj neumorni kralj plesnih podija u postizbornoj noći famoznog prvog kruga predsjedničkih izbora, ali činjenica jest da su datumi od biranja vladara Pantovčaka na želudac pali teže nego bokun ‘ladnog odojka. Kako bi i moglo biti drugačije kad nam se »jelovnik« s imenima kandidata servirao pod nos taman tu negdje između onog božićnog i onog novogodišnjeg. Pa ti biraj suverena dok s jedne strane vrebaju bakalar, fritule i purica koja ruje unatrag da se loše natrag ne vrati, dok s druge ništa manje revno u zasjedi čekaju francuska, slatko i onaj odojak koji ruje put naprijed željan svega novoga baš kao da ne zna naivac da će dobro u njegovu slučaju trajati do nekog novog dočeka i novog prasećeg žrtvovanja za dobrobit svih. Previše je to kalorija, previše teške hrane, previše jela i pila da bi se bilo dovoljno pametno i mudro za nešto tako važno kao što je odabir predsjednika.

To ja dakako jedna teorija i jedan od pogleda na važnost ovog demokratskog nadnaravnog dosega da naroda bira onog tko će ga voditi, put naprijed dakako. Ona druga sagledat će sve iz posve druge krajnosti pa lakonski ocijeniti da je izboru za predsjednika baš tu mjesto, tu između bakalara i prasca, taman da bude lijep predah i nadasve zabavan događaj. Jer tu nema stranaka da im se robuje, tu se glasanjem po vlastitoj savjesti baš nikako ne dovodi u pitanje vlastito uhljebljenje, a tu se bome čovjek može i opustiti toliko da mu nije važna stranačka pripadnosti ili ideologija u kandidata, ali mu važne jesu i u obzir može uzeti baš sve njegove odlike i mane od boje kose, preko horoskopskoga znaka, do talenta za humor i socijalnih vještina. Sve je ležernije, sve je zabavnije, sve je s manje stege i sve je s više potrebe da se odabranik ili ti odabranica svidi i oku, i uhu i unutarnjim organima poput srca i želuca. I zato je i dalje tako čudna odluka HDZ-a, ako ne i odluka Andreja Plenkovića, da na predsjedničkim izborima podupru Dragana Primorca. Čudna je, jer Primorac između ostalog ni za plesni podij nije, a šalili se mi s Tokićem ili ne njemu je njegova osobenost donijela par desetaka tisuća glasova o kojima brojni kandidati koji su kroz povijest izlazili na predsjedničke izbore mogu samo sanjati.

Uglavnom, bi prvi krug i to takav da je Zoran Milanović umalo dobio izbore već u tom prvom krugu izbora. Svi su u tom prvom krugu zapravo dobili što su htjeli, bilo da su stekli kapital za osnivanje vlastitih stranaka, bilo da su se potvrdili u svom rodnom zavičaju, bilo da su stavili recku uz sve ono što su naumili za života napraviti. Svi su dobili nešto osim što je Primorac dobio uglavnom ništa ili tek unisoni zaključak da je doživio debakl. Nije to njega, međutim, smelo ni malo. Nakon što su objavljeni rezultati prvog kruga on je izašao na pozornicu kao da se ništa dogodilo nije i poručio da bitka tek počinje. Bitka!? I to bitka jedan na jedan. Jedan na jedan!? I TV sučeljavanja na koja misli dolaziti i kad Milanović neće, pa makar polemizirao s praznim stolcem. Govorio je Primorac u izbornoj noći taman tako da se običan neki građanin, stiješnjen između izbora sarma ili odojak, mora i opet pitati zbog čega je HDZ tipovao baš na njega!? A onda je taj nesretni puk dobio odgovor. Em u HDZ-u nitko nije imao želju biti predsjednikom, em je anketa neka pokazala da je Primorac taj među svim tim ljudima koji ionako nisu htjeli biti predsjednikom.

Dobro, lako je moguće da će neki do zla boga pažljivi biograf svega što kaže i napravi Andrej Plenković sada reći da nije on to baš tako kazao, ali smisao jest taj da nitko nije htio, a onda su i ankete, ili ta jedna krucijalna anketa, rekle svoje. I jedno i drugo zvuči neuvjerljivo. Nitko nije izrazio želju ući u bitku, kaže Plenković. Stranka velika da veća teško može biti, u njoj mahom sve ljudstvo što se u stranku kune žešće nego u vlastitu majku, u njoj čeljad koja se ne boji zemlju voditi sve ove godine, ali nitko nema hrabrosti stati nasuprot Milanovića o kojem non stop govore kao o niškorisnom čeljadetu!? Sve da je i istina rezolutno valja odbiti ovu mogućnost, jer ako u stranci kojoj narod redovito daje legitimitet da nas vodi nema junaka onda u besmisao ode sve. Ako Plenković sve ove godine nije odnjegovao nekog da može osim njega stati nasuprot Milanovića, onda čemu sve!? Dobro, nećeš u takvu bitku slati nekog Grlić Radmana, recimo, ali što fali ministru Anušiću!? O kakav bi to fajt bio, borba lišena rasprave o umjetničkom dojmu, ona u kojoj samo čisti udarci zavređuju bodovanje. Rocky čisti i borba iz koje, sve da i izgubi, Anušić izlazi junakom vrijednim filmovanja! Ili ministar Butković, pa da žanr od sučeljavanja bude druge vrste, da nije fajt nego humoreska, da udari vic na vic, pošalica na pošalicu, narodna mudrost na narodnu mudrost, a TV spotovi da pršte od pitoresknih sličica u kojima je radnika i seljaka te kućnih ljubimaca makar da su i posuđeni za ovu prigodu. Spomenuti dvojac eto prvi pada na pamet, bit će zato što su tu u prvim redovima odavno pa samim tim i najvidljiviji, no to nikako ne znači da sličnog materijala nema i na nižim razinama. U bitci u kojoj poraz ne nosi puno, a pobjeda bi bila čudo, fino se moglo u vatru baciti neko novo ime da se užari u najžešćem plamenu pa da se od njega kuje vrsni materijal. Ali ne, Plenković je vjerovao anketi, ili mu se nije dalo kovati.

Da je samo vidjeti taj upitnik, da je samo znati kakve su se kandidatske karakteristike tu tražile, da je samo bilo vidjeti kakva su lica bila u članstva HDZ-a kad su ga ispunjavali. Da je bilo vidjeti kako gomila onih koja se nije dala u bitku sve da ih i sam predsjednik stranke nagovara bulji u anketu u kojoj se tek mora amenovati činjenica da samo Primorac želje ima i straha nema onoliko koliko ni spontanosti nema pa da makar šarmom nekim osvoji narodne mase. Ali kud anketa tu i članstvo stožerne nam stranke, a onda i njen predsjednik sve poštujući želju članstva. Savršen neki krug. Samo nefer je to nekako i nepošteno prije svega prema biračima, prema tom ljudstvu što na izbore ide, prema tih 30-ak posto pronositelja demokratskog procesa koji su ako ništa drugo zaslužili da im se barem za ove najrevijalnije izbore od svih dadu kandidati, odnosno kandidat uz kojeg će se moći i smijati i plakati, i zabaviti se i zijevati od dosade, i veseliti se i tugovati, navijati k’o da im je najrođeniji i ne voljeti ga onako kako se ne vole navijači suparničkog nogometnog kluba. Primorac jedva da kakvu emociju pobuđuje, a kad je tako onda je lako svu svoju pažnju usmjeriti tamo gdje emocije, kakve-takve, ima.

Drugi krug čekamo tako do grla siti i detoksa željni, a usput ćemo i škicnuti i što se to s izborima događa. Ima ipak neke zavodljive draži u tome da i papirić s našim glasom nešto vrijedi. Do tad ćemo »uživati« u kampanji, bilo da motrimo kako i koliko daleko Milanović ruku put drugog brda pruža, bilo da gledamo kako Primorac šilji retoriku pa se od velikog pomiritelja pretvara u onog tko mladost plaši odavno pokojnim Titom. A za to vrijeme, nekidan na Drugom programu HRT-a, dokumentarni film »Posljednja Cruyffova utakmica«. U njoj genijalac nogometne igre progovara koliko o nogometu i nogometnom klubu Barcelona toliko i o Kataloniji, politici, društvu, kulturi. A onda, između ostalog, kao da na nas misli kad kaže da se Katalonci boje pogriješiti, baš kao da nikada shvatili nisu da se iz pogrešaka uči, a ne iz dobrih odluka. »Takav mentalitet briše sve prethodnike i počinje iznova, a treba zadržati sve što je dobro i riješiti se onog što nije valjalo. Ovdje kad netko novi dođe sve počinje od nule. To je loše«, reče otprilike gospodin Cruyff, Nizozemac koji toliko voli Kataloniju da će ga za vazda ljutiti što tako tvrdokorno neke stvari ne mijenjaju. Tu negdje u njegovim riječima možda leži podosta razloga zašto biramo kako biramo, odnosno ne biramo kako bismo birati mogli, da delegiranje kandidata i ne spominjemo. Zato izbori za predsjednika i jesu oni od najveće relaksacije, kad je pogriješiti tako teško.