HDZ i Domovinski pokret kreću u pregovore za sastavljanje nove saborske većine koja će iznjedriti vladu. HDZ prvi počinje s pregovorima jer je relativni pobjednik netom održanih izbora i jer sa 61 mandatom ima i najveći potencijal da prvi prikupi potrebnih 76 ruku. I, budimo realni, jer lijeva koalicija ima vrlo male šanse da prikupi dovoljnu većinu za vladu. Iz jednostavnog razloga što su Rijeke pravde ove izbore izgubile, a ako im pridodamo i mandate Možemo!, pa čak i one Mosta, koji nikako da se opredijeli je li lijeva ili desna stranka, opet nemaju dovoljno, a ponašaju se kao da su izborni pobjednici, najavljuju osnivanje vlade, manjinske ili većinske svejedno, a jako dobro znaju da će prvi do 76 ruku – kao u svim parlamentarnim demokracijama – doći stranka koja je relativni pobjednik izbora.

I umjesto da čestitaju pobjedniku, kao u svim parlamentarnim demokracijama, uzdaju se u politički cirkus Zorana Milanovića koji je samo ušetao na Iblerov trg i rekao da će im on biti premijer, a Peđa Grbin k’o poslušna pudlica s osmijehom kimao glavom. Pa kad im ni to nije uspjelo, odnosno kad im je Ustavni sud objasnio da Milanović ne može samome sebi donijeti 76 manadata, niti može samome sebi dati mandat za sastav nove vlade, uslijedila je drama i najava državnih udara. Jer su konačno shvatili, na malo grublji način, da im birači očito nisu dali povjerenje, unatoč ogromnoj izlaznosti na koju su polagali velike nade.

Naravno, legitimni cilj svih stranaka koje su prešle izborni prag je započeti pregovore i pokušati sastaviti vladu. Problem lijeve koalicije je u Zoranu Milanoviću, na kojeg su bacilli sve karte, a koji dane nakon izbora nije iskoristio da pokuša razgovarati s bilo kim o sastavljanu vlade, nego se samo prepucavao i svojim izjavama zaglušio javni prostor. A pametne stranke i političari su počeli barem kontaktirati jedni druge kako bi dogovorili početak pregovora. Oni ne znače nužno i dogovor, ali barem znače dijalog i razgovor, koji je Milanoviću u zadnje vrijeme jako stran pojam. Jer on zna sve i najbolje. Što su birači nagradili s cijelim jednim mandatom više nego kad im je kandidat za premijera bio Davor Bernardić.

I tako na užas lijeve koalicije, HDZ i demokršćanske stranke počinju s pregovorima, a poražene i dalje pokušavaju izračunati kvadraturu kruga, odnosno uvjeriti javnost da su one pobijedile. I sve to samo zato što ne žele priznati poraz. A o čestitki pobjedniku da ne govorimo. Pa sanjanju o tome da će okupiti vladu u koju pola stranaka koje bi im trebale dati podršku neće ući. I zaboravljaju da desnica ima više nego dovoljan broj ruku za razliku od njih. Dodatni problem za lijevu koaliciju je što se mnogi ustručavaju pregovarati s njima nakon Milanovićevog nasrtaja na ustav, činom kojim je uspio rastjerati potencijalne partanere, a i brojne birače. Nakon pandemije, rata u Ukrajini i inflacije, ne treba nam još i političko-ustavna kriza, nego saziv novog sabora i nova vlada, odnosno sigurnost i stabilnost, a ne političko-ustavna kriza s kojom bi Milanoviću i Rijekama pravde duša bila na mjestu. Stoga sama jučerašnja najava Andreja Plenkovića da »krećemo u razgovore s onima koji su spremni razgovarati s nama na fomiranju ove vlade« pokazuje da smo zemlja funkcionirajuće demokracije, unatoč Milanovićevom igranju s vatrom, odnosno Ustavom.

Tako je cijeli izborni proces, i ako hoćete cijela Hrvatska, postala taocem predsjednika koji želi biti premijer jedne opcije koja je izgubila izbore. Stoga se formiranje nove većine, a posredno i vlade, nameće ne kao rezultat izbora, nego žurna potreba da zemlju izvučemo iz situacije u koju nas je gurnuo predsjednik, i ne namjerava stati. A ne zaboravimo da je Grbin najavio da imaju i plan C. Ako je suditi po dosadašnjim planovima, možemo samo zamisliti kakav bi ustavno-institucionalni nered donio taj plan.

I zato nam treba vlada. Pod hitno. Jer ćemo se umjesto demografijom, plaćama i spuštanjem cijena, koprcati u tko zna kakvoj političkoj krizi. I treba nam brz dogovor pobjednika izbora da krenemo u formiranje treće stabilne i, nadamo se, uspješne vlade. Zbog birača, a ne Milanovića i lijeve koalicije.