Kolovoz ulazi u svoju drugu polovinu. Ubili smo predsezonu, pomalo gasne i ona špica od sezone, a rujan k’o rujan bit će lijep i zavodljiv, ali nikad toliko da velikim brojkama spašava statistiku. I kakva je sezona!?

Kakva god da je nikada se više o njoj nije pisalo ovako katastrofično. Kakva god da je nikada u ovolikoj mjeri kontra ovakvog turizma nisu govorili oni koji od njega žive i koji su ga u dobroj mjeri i skrojili ovakvog.

Kakva god da je činjenica je i to da se onaj nazovi običan čovjek ne može nego sa sjetom spomenuti lanjske godine kada je cijena kuglice sladoleda bila kamenčić svih naših spoticanja. Rastopi se sladoled, makar ništa jeftinija nije kuglica ni ovo ljeto.

Tko će o sladoledu pričati kad smo, kako se uvriježilo u javnom prostoru govoriti, najskuplji na kugli zemaljskoj. I jesmo, ali da će nam turizam ovo ljeto u ovolikoj mjeri ići na živce, e, tome se bome nitko nije nadao.

Ukucate li u kakvu tražilicu recimo kombinaciju riječi turizam – sezona – pad izlistat će vam ona naslove poput ovih: »Turizam bilježi pad interesa i niže prihode«, »Ugostitelji se žale na propast, gosti na cijene, a Vlada uvjerava da je sve super«, »Pad turističkih brojeva«, »Više nema nikakve dvojbe: ovo će biti lošija turistička sezona«.

Da nije sezona kakva je znala biti, oni mali turistički djelatnici – oni koji u prostoru svojih vikendica imaju dva, tri apartmana da u njima dočekuju goste i okreću za njih golim rukama ribu na gradelama baš kao da je u igri žonglerska vještina, a ne pitanje autohtone gastronomije, znali su već na proljeće.

Ovaj svijet živi nikada nesigurnije godine svoga postojanja i ni jednoj rezervaciji više se ne da vjerovati, pa čak ni kada dugogodišnji gosti, mahom Slovenci, obećaju da će i opet doći.

A ništa se u maloj vali, barem na ovoj adresi, nije promijenilo osim što onaj kombi koji je do jučer vozio kruh, mlijeko i novine odnedavno novine ne vozi jer, kako kaže mladi šofer, nema se tisak voziti za koga. Tu bi se sada dalo na kratko prekinuti lamentiranje o krizi turizma i pisati o krizi medija, ali dok je kruha bit će i igara, barem u maloj vali.

Elem, cijena apartmana je ista, tehnika gradelavanja je ista, domaćini su mrvu stariji i sporiji, ali sve to nadoknađuju većom srčanošću, pa valjda zato glasnije nego ikada prije viču na svim jezicima da se bolje s gostima razumiju. Ali, nije to to.

Nije kao što je znalo biti. Zašto i kako, vrag bi ga znao. Dijelom je tako i zato što se ljudi s godinama mijenjaju, traže nešto novo, imaju potrebe i pogriješiti s odabirom destinacije da se dogodine mogu vratiti na staro.

Baš kao da sutra ne postoji žele u malo vremena vidjeti sve, pa iznajmljuju kojekakve kampere, kućice na kotačima koje će ih u tri dana odvesti na pet adresa i vratiti doma satrvene i pocrnjele. Dobra stara navika izgubila je na vrijednosti, a kad je tako onda je lunjati lako, baš kao i oparit’ se na svemu lošem što naš turizam, ili svaki turizam, ima.

A ono loše, kako za malu valu tako i šire, jest činjenica da je uz obalu uistinu sve vraški skupo. Trgovina je skupa, restorani su skupi, tržnice su skupe, sladoled je skup. I nema tu razlike od destinacije do destinacije, nema veze prodaju li se tu dubrovačke zidine ili kičaste betonske rive što glume glamur sa starih razglednica, nema veze nudi li vam destinacija kakvih kulturnih atrakcija ili ni trku tovara nema, jer svi i opet gledaju kako da minus okrenu na plus, golemi plus.

Pa ako je način taj da se jarca odere, jarca će se i oderat’, bio jarac domaći ili strani, a ni domicilno stanovništvo pri tom neće ostati pošteđeno.

I gosti su to shvatili, pogotovo ovi naši što su standardom tek od nas malo potentniji, ili taman toliko moćniji da imaju još zeru snage dobaciti se do mora. Pa traže više za manje, bolju uslugu za manje para. Što je i razumljivo.

Nikada, za reć’ pravo, sunce i more nisu bili sami po sebi dovoljni. Ali, igralo je zato srce u junaka, neki domaćinski šarm, dojam da ti je drago ugostiti. S vremenom popeli su nam se ti turisti na vrh glave i to se iz daleka vidi.

Ili nam se to nisu popeli turisti na vrh glave nego turistički djelatnici, pa makar dijelom to bili i mi sami. Divlja gradnja, vile s bazenima u nedođiji, urbanistički kaos i ružnoća, betonizacija svega i svačega, brza hrana i laka zarada, alkoholne i bezalkoholne ture, vječite polemike jesu li zidine Dioklecijanove palače zaslužile da po njima hoda polugola čeljad ili nisu.

U gradovima, a gradovi su vab, više domaći puk ljeti i ne živi. Odnosno, živi, ali iza zatvorenih škura, sakriven, spreman izaći tek pred kuću u neki gluhi sat, na brzinu omirisat ariju i natrag dok ne prođe.

Ili je, a to uopće nije rijetkost, jednostavno iznajmio vlastitu postelju pa pobjegao u kakvu priručnu potleušicu svjestan da je ljeto doba od zarade, kakve-takve, i da je ono što nakon ljeta dolazi turobna zima za koje će se zarađeno izvlačiti iz čarapa.

Veliki igrači će, dakako, investirati, zapasti neke nove prostore koji čekaju neke »dobrohotne« čelnike da izmjene GUP, zagovarati turizam najviše razine, apelirati da se mali iznajmljivači potamane skroz, odnosno da se ne da ni gradnja ni registriranje objekata za kratkoročan najam.

Država je već praktički skrojila zakon kojim je lopticu bacila na lokalne jedinice, pa neka tamo konačno vide i odluče koliko im objekata može podnijeti kanalizacija iz stoljeća sedmoga i invalidan odvoz otpada. A ugostitelje realno ne kontrolira nitko sve u nadi da će to tržište, ona ponuda i potražnja, regulirati i bez nas, što hoće reći da će do daljnjeg i opet profitirati pekare.

Takav turizam lako je ne voljeti. Takav turizam lako je ne voljeti tim više ako ste stanovnik obični tih opjevanih turističkih destinacija. Lako ga je ne voljeti onako kako se ne voli euforija oko omiljenog nogometnog kluba zbog koje se svaka utakmica gleda stojećki i strepi ‘ko će te zaliti pivom u toj nesnosnoj gužvi koju nazivaju veličanstvenom.

Dajte nam normalne prvenstvene utakmice i tribine s par tisuća ljudi! Samo ipak je začudno malo da barjak pobune protiv tog i takvog turizma nose oni koji od njega žive i oni koji su ga ovako stihijskog i amenovali.

A amenovali su ga jer nam je u jednom trenu dobra bila sva sitnež ovog svijeta, bilo da iznajmljuje ili nam dolazi iz bijelog svijeta. Ne treba uostalom velika pamet da se vidi kako u pravilu ne iznajmljuje čeljad vlastite postelje i kuće koje su onomad gradili za sebe i unuke zato što im je to gušt već zato što su na to primorani.

Kamo sreće da im je taj ljetni utržak ekstraprofit s kojim će o prosincu i sami biti turisti u nekim toplijim krajevima. Neće, ali će s njim lakše poplaćati račune. A ovi veliki igrači koji su navikli s malo ulaganja dizati ljeti velike pare morat će se naučiti na činjenicu da je turizam osjetljiva biljka i da ovisi o koječemu.

Nekad je to Europsko prvenstvo u nogometu zbog kojeg, navodno, Nijemci ove godine ne putuju k’o nekad, nekad je nevoljkost Talijana da igdje van zemlje ljetuju, a nekad je to gorka istina da šetnju po našim biserima gradovima obave u par sati, a nikog nema da ih nečim natjera na duži boravak. Sve je u toj igri uvezano, ili uvezano nije ništa, kako je u nas u pravilu slučaj.

Mudar svijet zato neće nasjesti na katastrofične naslove, jer kako lijepo reče momče što na jednom našem otoku vodi školu surfanja, srpanj je bio ajme, kolovoz je nešto bolji, posla je bitno manje nego lani, ali nema razloga za žal. Ima razloga za slavlje, jer sve se čini da će nas neodrživa grabež na kraju dovesti do održivog turizma. Tako barem momče misli. Kamo sreće da je u pravu.

A zašto smo tu gdje jesmo pokazala je, nažalost, i užasna tragedija u kojoj su život izgubila tri mornara Jadrolinije. Stari brod, rampa koja je pala da se ne zna zašto i zvonka šutnja čelnih ljudi poglavito resornog ministra…

I još uvijek predsjednik Uprave Jadrolinije David Sopta koji na pitanje osjeća li osobnu odgovornost nakon velike tragedije na Malom Lošinju za RTL kaže: »Osobno uvijek sam odgovoran i osjećam odgovornost.

Mislim da treba pričekati završetak ove istrage i vidjet ćemo koji će biti zaključci. Sada se trebamo koncentrirati ne samo na podršku i pomoć obiteljima i svim ostalim pomorcima nego na sezonu jer to je glavna misija ove firme.«

Koliko krivo samo zvuči da se usred ovolike tragedije apelira da se koncentriramo na sezonu. Do tud nas je, eto, dotjerao turizam, ako to već nije i teško ovisnost o turizmu kao takvom. Na ništa drugo se »navući« očito i nemamo, ovako uvjereni da bez turizma nema ni nas.