Dan poslije. Uvijek je bitno ono što se dade vidjeti i osjetiti dan poslije. Pri tom je poprilično nevažno analizirate li dan poslije u centru metropole, ili vas je put nanio u recimo Hudi Bitek onkraj Brezovice.

Pače, možda je i bolje da se promatranje obavi negdje periferno, a ne tamo gdje se od stabla šuma ne vidi. Elem, Hudi Bitek ima pekaru, mlin, raspelo uz cestu, birtiju, dvije trgovine. U nijednoj od trgovina više se ne mogu kupiti novine.

Nekada se moglo makar u jednoj, odnedavna ih više ne naručuju. Mlin zato radi dosta dobro, jamačno i zato jer se svakojakih vrsta brašna tu da kupiti. Pekara radi odlično, makar to sigurno nije zbog kvalitete pokladnih krafni.

Raspelo ne radi ništa i radi sve, ovisi kako na tu tematiku gledate. A u kafiću rade aparati za kojekakve igre i klađenja, pa tako i onaj na čijem ekranu u nekoj dalekoj zemlji u krug trče hrtovi. Klijentela u kafiću mahom muška.

Eno jedan pred ekranom s hrtovima, jedan za stolom uz cigaretu i pivo, a dvojica nazivaju nekog tko će im vjerojatno pomoći da riješe problematiku svih tih silnih koverata s računima što su ih pred sebe poredali.

S nepoznate radio stanice najprije trešti domaći neki hit, a onda se uključuje voditeljica da nas podsjeti kako je Ivan Turudić jučer izabran za glavnog državnog odvjetnika. Puno više emocije je uložila u sljedeću temu, onu trebaju li supružnici u današnje doba spavati svatko u svojoj postelji, ili ipak bok uz bok u bračnom krevetu.

Gostujuća seksualna psihoterapeutkinja čini se još žešća dok o tome priča. Kraval oko izbora glavnog državnog odvjetnika na ovoj je radio postaji, samo dan poslije saborskog glasanja, pregazio život u dvoje, onaj koji je svakim danom izazovniji i manje moguć. Politika odvojenih kreveta glavu spašava. Možda su, tako zna, i zbog toga naša pozicija i naša opozicija toliko daleko jedni od drugih.

Dobro, možda mjestašce s dvije trgovine u kojima se ne prodaju tiskovine i nije neko mjerilo. Dan poslije svega što smo nekoliko dana prolazili čekajući Turudića ionako ne ostaje ništa nego mali milijun pitanja na koje nismo dobili odgovora, a tko zna hoćemo li ih ikada i dobiti.

Ostadoše pitanja i ostadoše sumnje i ostadoše strahovi. I ostade potrage za stihovima u kojima se spominje i radost i lipota, ta igra riječima i dobar vic na početku svega kada se činilo da je još uvijek benigno sve.

»Ti si moja radost i lipota, zlatna nota i kapja života«, tako, recimo, pjeva Tedi Spalato u klasiku zvanom »Dalmatinska pismo moja«. Ja tebi lipoto, ti meni radosti. Ja tebi vojvodo, ti meni serdare. Ja tebi, ti meni.

K vragu, kako zamjeriti ikom to da voli pjesmu, a onda i to da voli tu mrvu vjekovne svehrvatske prisnosti provući kroz sms poruke i kad poruke o ozbiljnim stvarima progovaraju. K’o da je lako biti šarmantan i otvoren za sve opcije u malo znakova, a da se ne izgubi nit i da se ne raspline bitno. Netko to radi bolje, netko gore, ma da je sada sve naše mobitele izlistat i u njima bi garant bila neka srećica tamo gdje ne treba.

Vrag je ta današnja komunikacija, vrag su tragovi koji ostaju, vrag je vjerovanje da znaš sve o prisluškivanju samo zato što si sudac važnog suda pa da onda i znaš koja je to poruka vrijedna zaborava, a koja je benigna skroz.

Sve su opasne i sve su od javnog interesa ako se natječeš za visoke funkcije. I ništa tu nije intimno kako ocijeniše ove dane neki ministri, jer ako jest onda nam je intima spala na posve niske grane od kojih se ni petparački amaterski film ne bi mogao snimiti.

Osim ako se scenarist ne uhvati izjave novog glavnog državnog odvjetnika kako je sve to fotošopirano. Što to, trista mu jelenjih rogova, samo znači!? I ako je tako lako fotošopirati nešto da se objavi nešto, a još lakše se braniti od objava kazivanjem da fotošopirano ne vrijedi ništa, nije li vrijeme da se sve tajne službe zatvore kad ne ide istraga dalje od fotošopiranog!? Ispada da je fotošopirati isto što i dati reduciran sadržaj, dakle nedostojno vjerovanja, ali dovoljno da se bude GDO.

Bilo kako bilo »di si lipoto« i »di si radosti« ostat će upisano u almanahe naše političke povijesti. Ono što se nikada jasno razjasniti neće jest zbog čega je predsjednik Vlade toliko inzistirao na imenovanju Turudića.

Bili mi ili ne bili fanovi lika i djela i jednog i drugog, pa ih stavili u neke posve obične situacije, teško je zamisliti da prijateljuju i da u uru od marende zajedno gablaju. Recimo da su varioci u kakvom brodogradilištu, ili profesori u srednjoj školi, ili jedan da je trgovac, a drugi liječnik opće prakse.

Jednostavno se ne čine dio iste ekipe. Zašto onda ovoliko žara da se brani Turudić? Teorije zavjere se množe među ljudstvom što je milijun puta gledalo ili barem čulo da netko ima neki dokument pa s tim dokumentom nekog drugog drži u šaci taman da se svi moraju uvezat u jedno makar se i ne voljeli.

Kud ćeš uostalom bolje u ovoj zemlji nego imati svoga priku na sudu. Ma, ne bi uopće bilo čudo da je u igri samo odlučnost prvog čovjeka Vlade da ne da nikome, ali baš nikome da u pitanje dovodi njegove izbore i njegove odluke.

Pa što mu više govoriš da izbor nije dobar on u taj izbor više vjeruje. Ako se još pojavi i predsjednik države da popljuje izbor, također s enormnom količinom suspektna žara, tada više natrag nema. Moglo je biti još 300.000 SMS-ova i opet se ne bi promijenilo ništa. I opet bi se izgubili u bespuću retorike u kojoj spomen nasilnog muzgavca, lipote i radosti prekriva bitno i to milijun puta efikasnije nego opjevani ruzmarin i šaš.

Pitanje zbog čega toliko inzistiranje na Turudiću je tim zanimljivije ako se gleda iz pozicije skorih izbora. Što će običan čovjek nego pomisliti da se nešto opako i nevidljivo valja iza brda kad oporbi na pladnju daješ temu oko koje se na tren i ujediniti može, ujediniti toliko da odjednom nije nemoguće da svi na hrpi krenu u izbornu bitku.

Koliko je tema zavodljiva dovoljno ilustrira činjenica da čak i Radimir Čačić i Davorko Vidović žive neku svoju drugu mladost, makar se ipak nisu toliko pomladili da s ekipom iz stranke Možemo! probdiju noć na Trgu svetog Marka.

Zato »možemosi« nisu skidali osmijeh s lica, jer jednom aktivist – vazda aktivist. A koliko je to jedinstvo u oporbe određeno i temperaturom zraka, što vani, što u prostoriji, pokazuje i to da su »možemosi« na trgu bili svu noć sami.

A što sve ovo što nam se izdogađalo govori onom malom, posve običnom čovjeku!? Govori mu da se kani mobitela, da se vrati na gumno i običan razgovor, da sve na temu radosti i lipote ostavi u pjesmi.

I govori mu da i dalje komotno sumnja u sve sudske odluke i ne vjeruje nikome do li, donekle, svome nekome. Svejedno je pritom imate li godina toliko da ste ljuti i razočarani toliko da ne sumnjate uopće kako nam je društvo krimogeno i nepopravljivo, ili ste taman mladi toliko da okrenete sve na gorku šalu kazivajući kako smo na korupciji sazdani i kako bi se sve srušilo da je na »naglo« iskorijenimo.

Dan poslije jasno je da je u glavnog državnog odvjetnika velika moć, da nas sve ima pod svojom lupom i da će sve što napravi, svaki potez što ga povuče biti sa svih strana analiziran i vazda »kriv«. A isti taj dan poslije glavni državni odvjetnik gostovao je na N1 televiziji pa između ostalog kazao kako nam europski tužitelji nisu trebali. Eto još malo ulja na vatru, razloga za sumnju, platformi za izbore i bojazni što će to s nama biti sutra. Štono bi se reklo, GDO-a imamo ma svog Godota još čekamo.