Prvi tjedan rujna ponudio je mali milijun dobrih razloga da se ona nazovi obična čeljad dobrano nanervira zbog koječega pa i poteza, priopćenja i reakcija neobičnog ljudstva što ovu zemlju vodi. Voziš se tako kroz prometnu gužvu koja sugerira da je ljetu kraj, slušaš Kroniku dana Hrvatskog radija, a tamo se taman spominje kako predsjednik države apelira da se pozabavi netko Jadrolinijom, činjenicom da se putovanje na starim trajektima više ne čini najsigurnijom na svijetu, a onda i da preuzme konačno netko za to odgovornost u zemlji gdje je odgovornost najčešće tek dobar pojam za kvalitetno loptanje što traje do vijeka.

Na prvu i red je da se predsjednik oglasio, drago ti bude što je tako, ma nije trebalo puno rečenica priopćenja da sve svede na puko prepucavanje predsjednika s premijerom. Jer, mogla se briga za Jadroliniju iskazati i bez upornog spominjanje premijerovog prijateljstva s čelnikom Jadrolinije.

Što više vremena prolazi od te strašne nesreće na Lošinju, u kojoj su smrtno stradala tri radnika Jadrolinije, sve manje su važni nastradali, a sve više se ta kvarnost naših prastarih trajekata i to vođenje važne kompanije koristi se ponajprije kao teren za osobne neke obračune. I čim je predsjednik udario s trajektima na premijera, premijer je promptno na predsjednika nasrnuo helikopterom.

Ima zato premijer dobar razlog, leti naokolo predsjednik toliko da bi mu se do poda naklonio i Grunf, autor one legendarne mudrosti koja kaže »tko vrijedi leti, tko ne leti ne vrijedi«. Alanfordovski rečeno predsjednik nam vrijedi masu puno, vrijedi toliko da je, kako tvrdi ministar obrane, interpretirao podatke o letovima tako da se čini da je letio triput manje nego zapravo jest.

Anušić u kope, Milanović u špade, svatko ima svoju računicu, ali nikako da javnost dozna koliko je tu opravdane potrebe da se helikopter diže sa zemlje, makar je javnost ta koja će sve to isfinancirati. Ali, nije tu nježnoj priči o ljubavi između političara i prometala kraj.

Tjednik »Nacional« vratit će nas brodovima, ali onim brzim koji su navodno vozali po otocima premijera kad god je trebalo. Nije helikopter gliser, no troši i brza brodica. Nije da premijer nema pravo na ovu vrst prijevoza, ma možda se može i drugačije.

Ili se svaki političar osjeća dužnim vozati čim više i vozati toliko da evo u spomenutom tjedniku piše i da su novopečeni neki ministri iz redova DP-a požurili priskrbiti sebi vrijedne službene automobile pa naručili i bljeskalice neke da se, valjda, lakše kroz prometni kaos mogu probiti.

Ja tebe trajektom, ti mene helikopterom. Ja tebe gliserom, ti mene automobilom. Taman da na sve, kao sol na ranu ili šećer za kraj dođe predsjednički kandidat Primorac i prisnaži da bi on sve sveo na minimum, makar ne spominje da bi se gradskim prijevozom vozio na posao.

Političari u nas navikli su da mogu što drugi ne mogu, da smiju što drugi ne smiju, toliko uvjerili u to sami sebe da više ne traže ni dobrog opravdanja kad zagaze s onu stranu pristojna ponašanja, recimo dok svoje milijunske prijevoze koriste za političke obračune i kampanju.

Ma, sve je to svojevrsni folklor politički na koji smo naučili, navikli i koji smo amenovali svojom nevoljkošću da ikako reagiramo. A onda je jedna uvelike folklorna epizoda pokazala da uvijek ima gore i da su predsjednik, premijer i ministri sušta gospoda kad na kraju svega stoji Miro Bulj.

Taj je doslovno shvatio da čovjek na položaju može ama baš sve, pa i biti lokalni šerif u kojeg su ovlasti veće nego u onih u kaubojskim filmovima. Dobro, i u kaubojcima ima takvih, ali ima i neki John Wayne da sve stavi na svoje mjesto. U nas Waynea nema.

Vijest je zapravo zvučala posve nevjerojatno i vijest je sadržajno bila jedan od onih što tjeraju normalan svijet gdjegod samo da je daleko. Gradonačelnik Sinja Miro Bulj zabranio je Gradskoj galeriji Sikirica da u svom prostoru održi izložbu fotografija »Susret na Tromeđi«.

Gradonačelnik Sinja zabranio je izložbu fotografija autorice Inije Herenčić na kojima su motivi tradicionalne manifestacije »Sijelo Tromeđe« koja se već dugi niz desetljeća odvija u selu Strmica kod Knina, s ciljem očuvanja i promocije kulturne baštine Srba u Hrvatskoj te poticanja i afirmacije međukulturnog dijaloga i tolerancije.

Na fotografijama narodne nošnje, opanci, lijepa neka lica koja čuvaju tradiciju prostora na kojem se dodiruju Lika, Dalmacija i Bosna. Na fotografijama ništa sporno nema, ima samo nježnog nekog osjećaja autorice da zabilježi tu dobrodošlost i mekoću sijela na kojem se spajaju kulture hrvatskih Srba, Hrvata i Bošnjaka onako kako su se vazda i spajale.

Folklor, dobri običaji i to u onom najboljem smislu. Čemu onda zabrana!? Nije Bulj lud, zna šerif da nije likovni kritičar, a zna i da njegovi fanovi to ne bi cijenili sve i da jest. Nema on protiv umjetnosti ništa, nema on protiv autorice ništa makar ju je bezobzirno isturio tamo gdje nikada nije željela biti, nema on protiv nikog ništa osim, očito, protiv Srba.

Za ludu pritom da je izložbu financijski podržao i Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske, a i gradske neke strukture. On je izložbu zabranio jer ju je financijski podržalo Srpsko narodno vijeće. A SNV je njemu jednako Pupovac i Novosti.

A Pupovac nije Srbin po njegovoj mjeri. Pa ako ga i mora trpjeti na nacionalnoj razini, neće u »svom« gradu. Jer, kako reče, mora on štititi interese i osjećaje onih koji su ga izabrali. One koji ga nisu izabrali tko šljivi.

Umjetnost tko šiša. Slobodu izražavanja tko šiša. Ustavom zajamčena prava tko šiša. Zdrav razum tko šiša. Dobar odgoj tko šiša. Ravnateljicu galerije Sikirica koja se oštro očitovala o bezumnom potezu gradonačelnika tko šiša.

Ministricu kulture koja se zabranom zgrozila tko šiša. I tako redom. Jer mu se može. Prostor je gradski, Bulj je grad, pa će i odlučivati kakav je Srbin njemu dobar Srbin.

Što li je samo u glavi čovjeka koji tako razmišlja!? I da je populizam k’o što kažu da jest za koju je samo populaciju ova nedostojna predstava!? Prije će biti da je čisti amaterizam ili opaka zloća jednog čovjeka, a možda i stranke mu, činjenica da se onom što je od njihova biračkog tijela ostalo više ničim ne mogu dodvoriti do pokušajem buđenja najnižih nekih strasti.

Lani je Buljavo tjeranje ljudi s izvora Cetine polučilo makar neke medijske rezultate, ove godine ni to koliko god se zaštitnik izvora šerifski i opet trudio zabijati kolce sa zabranama naokolo i tjerati kupače.

Ove godine ne osta ništa, pa se Bulj dosjetio jadu. Pa će ga se pamtiti kao jedinog gradonačelnika u nas ikada koji se drznuo zabraniti izložbu. Fotografija. Na kojima su isti oni opanci i odore u koje se voli odjenuti kad treba odigrati ulogu čovjek iz naroda.

Samo zašto li je normalan svijet ovaj put buljevština toliko zaboljela, naljutila, ojadila? Zato što je ovaj put nesumnjivu nesnošljivost naspram pripadnike jedna manjine Bulj učinio institucionalnom, pa još u gradu koji je jest grad od viteštva, od Dinka Šimunovića, od Stipe Sikirice, od građanstva i koncertnog klavira što su ga imali u Sinju prije Splita, od gradskog bazena, od Dalmatinke i žene koje su se tvornicom izborile za svoja prava, od Bože V. Žige kojeg je za Alke citirao i predsjednik Milanović jer pravo napisao onomad Žigo kako je držanje sve i konju i čoviku.

Sve to gradonačelnik ili ne razumije, ili je svjesno zapišao itekako svjestan što čini i koliku štetu radi ljudima cetinske krajine. Ali, nevaljni šerifi to rade tako.

Dan kasnije, nakon svih koji su s pravom reagirali na potez van pameti, Bulj izlazi pred kamere i ponavlja »kako ga uopće ne zanima sadržaj izložbe«, ali zato zna da »SNV svoju propagandu i velikosrpsku ideologiju neće poturati i financirat u ustanovama grada Sinja dok dok gradonačelnik«.

Pa još dodaje da grad Sinj neće u partnerstvo s SNV-om k’o Plenković i spominje kozaračko kolo baš kao da dvije, tri fotografije narodnih nošnji mogu bivšu državu dići iz mrtvih. Začudo, sve što država financira, a da je za Sinj vezano Bulju ne smeta, ili barem do sada smetalo nije toliko pa da odbije pare Pupovčevog ‘partnera’ kad se, recimo, kakva cesta gradi, ili Alka trče.

No, možda će zato u ubuduće na ulazu u Sinj stajati gradonačelnikovi ljudi, ako ne i on sam, da provjere tko smo i što smo, pa ako se recimo utvrdi neke veze s kakvim Pupovcem da nam u Sinj ne daju. Nazovi narodski tribuni koji su tek petparački populisti tako to nekako rade.

Samo, kad smo im dali tolike ovlasti, odnosno gdje smo bili kad su sami sebi protumačili da mogu sve!? Šerifa van zakona je uvijek bilo, ali u dobrom filmu uvijek je tu i neki John Wayne da ih odvede u red.

U nas ga nama. Bit’ će da još uvijek dvoji kojim mu je prometalom krenuti put Sinja, i već gdje treba.