Na Balkanu, kao i puno toga drugog, ni kazneni progon ratnih zločina nije ono što bi trebao biti – zakonom uređen postupak u kojem se nakon istrage na otvorenom suđenju utvrđuju činjenice i na njih onda primjenjuje zakon
Vlada je nakon detaljne analize donijela zaključak da se odbije zamolnica Tužiteljstva BiH u kojoj se hrvatske generale iz operacije Bljesak povezuje s navodnim ratnim zločinom, rekao je jučer premijer Andrej Plenković nakon sastanka s ratnim zapovjednicima. Vlada je tako otklonila bilo kakvu mogućnost postupanja po pomalo bizarnom dopisu koji je pristigao iz susjedne BiH koja se, moguće vodeći se primjerom Srbije, željela predstaviti kao nekakva balkanska verzija haškog sudišta.
Na Balkanu, kao i puno toga drugog, ni kazneni progon ratnih zločina nije ono što bi trebao biti – zakonom uređen postupak u kojem se nakon istrage na otvorenom suđenju utvrđuju činjenice i na njih onda primjenjuje zakon. U jugoistočnoj Europi istrage ratnih zločina politički su maljevi kojima države tuku jedne po drugima. Razlozi posezanja za takvim oružjima su raznoliki. Ponekad se radi o jeftinoj političkoj trgovini inače velikih i nepomirljivih protivnika koji ipak ponekad mogu pronaći i interes da zajednički opale po trećem. Što se lako moguće dogodilo i u ovom slučaju. Mada ti navodni veliki protivnici, kada se malo bolje pogleda i promisli, možda i nisu baš tako nepomirljivi kako to vole prikazivati svojim podržavateljima u stanovništvu koje ih vjerno slijedi.
Naravno postoje i razne druge kombinacije i motivi. Od želje za izgubljenom regionalnom dominacijom neki se ponašaju kao lokalni Haški tribunal pa sebi daju za pravo progoniti koga i kako žele. Drugi pak koriste kilavo i podređeno pravosuđe kako bi dodatno naučili pameti one koji, eto, nikako ne pristaju biti svedeni na običnu nacionalnu manjinu.
Od rata je prošlo sad već 25 godina. A procesi i istrage za ratne zločine tek se zahuktavaju. Haški tribunal zatvorio je svoja vrata pa se cijeli proces podizanja novih optužnica spustio na lokalna pravosuđa. Koja jesu kakva jesu. A nisu baš sjajna. Istini za volju, takav nije bio ni Haški tribunal. Na početku ovogodišnjeg ljeta nekadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj William Montgomery u zanimljivom je intervjuu za jedne dnevne novine rekao da Sjedinjene Države nisu kontrolirale Haški tribunal, ali da su imale stanoviti utjecaj na njegov rad. A kada će se taj rad na kraju analizirati, trebat će reći i da su zbog njegovih odluka lokalna društva bila dodatno destabilizirana, da su padale vlade i ubijani premijeri. A da su i nakon svega toga lokalni narodi možda i posvađaniji nego što su bili 1990. kada je cijela tarapana bila započela.
Dakle, ako je Haški sud bio pun čudnih odluka i podložan političkim utjecajima velikih i moćnih, što se onda može očekivati od lokalnih pravosuđa. U nekim od ovih zemalja neovisno pravosuđe nije nikada ni postojalo, a njegove su zametke dodatno zatukli ratovi, revolucije i prevrati koji su ovim prostorima divljali u zadnjih 80 godina. Tako da nije baš ni neočekivano da će se lokalna pravosuđa koristiti kao politička oružja kada to odgovara nekom od moćnika. Koji u određenom trenutku želi postići par političkih vodova ili pritisnuti nekog tko na nekoj drugoj strani pruža nekakav iritantni otpor. Stara je izreka – kakvi su vam sudovi takva vam je i država. A sudovi su manje više očajni.
Ako ne želi da se stvari otrgnu kontroli i oko ovog bi se trebala uključiti famozna takozvana međunarodna zajednica. Mada to se u ovom trenutku baš i ne čini kao previše dobra opcija, uzimajući u obzir kako velike svjetske zemlje i njihovi najmoćniji ljudi titraju srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću. Kao da je netko iz starih prašnjavih ladica nakon stotinjak godina izvadio diplomatske manuele u kojima piše da je Srbija daleko najvažnija zemlja na ovom području. I da joj se treba dati što ona želi kako bi bio mir na Balkanu. Kakav mir, nije bitno. Samo da se ne pokrene još poneki rat.
Dakle ni od međunarodne zajednice neće biti neke velike pomoći. Pred nama je razdoblje u kojem će se preko granica nekadašnjih zaraćenih država slati na desetine možda i stotine optužnica za ratne zločine. Vlada je jučer napravila dobar potez vrativši BiH njene čudne papire. Što je previše, previše je. Ali, nažalost, jasno je da će ovakvih pokušaja biti još. I da treba pripremiti način kako se s njima nositi.
Uvodnik
Čeka nas rat optužnicama za ratne zločine
Zlatko Crnčec
24. rujan 2021 18:05
Foto Davor Kovačević
Na Balkanu, kao i puno toga drugog, ni kazneni progon ratnih zločina nije ono što bi trebao biti – zakonom uređen postupak u kojem se nakon istrage na otvorenom suđenju utvrđuju činjenice i na njih onda primjenjuje zakon
Vlada je nakon detaljne analize donijela zaključak da se odbije zamolnica Tužiteljstva BiH u kojoj se hrvatske generale iz operacije Bljesak povezuje s navodnim ratnim zločinom, rekao je jučer premijer Andrej Plenković nakon sastanka s ratnim zapovjednicima. Vlada je tako otklonila bilo kakvu mogućnost postupanja po pomalo bizarnom dopisu koji je pristigao iz susjedne BiH koja se, moguće vodeći se primjerom Srbije, željela predstaviti kao nekakva balkanska verzija haškog sudišta.
Na Balkanu, kao i puno toga drugog, ni kazneni progon ratnih zločina nije ono što bi trebao biti – zakonom uređen postupak u kojem se nakon istrage na otvorenom suđenju utvrđuju činjenice i na njih onda primjenjuje zakon. U jugoistočnoj Europi istrage ratnih zločina politički su maljevi kojima države tuku jedne po drugima. Razlozi posezanja za takvim oružjima su raznoliki. Ponekad se radi o jeftinoj političkoj trgovini inače velikih i nepomirljivih protivnika koji ipak ponekad mogu pronaći i interes da zajednički opale po trećem. Što se lako moguće dogodilo i u ovom slučaju. Mada ti navodni veliki protivnici, kada se malo bolje pogleda i promisli, možda i nisu baš tako nepomirljivi kako to vole prikazivati svojim podržavateljima u stanovništvu koje ih vjerno slijedi.
Naravno postoje i razne druge kombinacije i motivi. Od želje za izgubljenom regionalnom dominacijom neki se ponašaju kao lokalni Haški tribunal pa sebi daju za pravo progoniti koga i kako žele. Drugi pak koriste kilavo i podređeno pravosuđe kako bi dodatno naučili pameti one koji, eto, nikako ne pristaju biti svedeni na običnu nacionalnu manjinu.
Od rata je prošlo sad već 25 godina. A procesi i istrage za ratne zločine tek se zahuktavaju. Haški tribunal zatvorio je svoja vrata pa se cijeli proces podizanja novih optužnica spustio na lokalna pravosuđa. Koja jesu kakva jesu. A nisu baš sjajna. Istini za volju, takav nije bio ni Haški tribunal. Na početku ovogodišnjeg ljeta nekadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj William Montgomery u zanimljivom je intervjuu za jedne dnevne novine rekao da Sjedinjene Države nisu kontrolirale Haški tribunal, ali da su imale stanoviti utjecaj na njegov rad. A kada će se taj rad na kraju analizirati, trebat će reći i da su zbog njegovih odluka lokalna društva bila dodatno destabilizirana, da su padale vlade i ubijani premijeri. A da su i nakon svega toga lokalni narodi možda i posvađaniji nego što su bili 1990. kada je cijela tarapana bila započela.
Dakle, ako je Haški sud bio pun čudnih odluka i podložan političkim utjecajima velikih i moćnih, što se onda može očekivati od lokalnih pravosuđa. U nekim od ovih zemalja neovisno pravosuđe nije nikada ni postojalo, a njegove su zametke dodatno zatukli ratovi, revolucije i prevrati koji su ovim prostorima divljali u zadnjih 80 godina. Tako da nije baš ni neočekivano da će se lokalna pravosuđa koristiti kao politička oružja kada to odgovara nekom od moćnika. Koji u određenom trenutku želi postići par političkih vodova ili pritisnuti nekog tko na nekoj drugoj strani pruža nekakav iritantni otpor. Stara je izreka – kakvi su vam sudovi takva vam je i država. A sudovi su manje više očajni.
Ako ne želi da se stvari otrgnu kontroli i oko ovog bi se trebala uključiti famozna takozvana međunarodna zajednica. Mada to se u ovom trenutku baš i ne čini kao previše dobra opcija, uzimajući u obzir kako velike svjetske zemlje i njihovi najmoćniji ljudi titraju srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću. Kao da je netko iz starih prašnjavih ladica nakon stotinjak godina izvadio diplomatske manuele u kojima piše da je Srbija daleko najvažnija zemlja na ovom području. I da joj se treba dati što ona želi kako bi bio mir na Balkanu. Kakav mir, nije bitno. Samo da se ne pokrene još poneki rat.
Dakle ni od međunarodne zajednice neće biti neke velike pomoći. Pred nama je razdoblje u kojem će se preko granica nekadašnjih zaraćenih država slati na desetine možda i stotine optužnica za ratne zločine. Vlada je jučer napravila dobar potez vrativši BiH njene čudne papire. Što je previše, previše je. Ali, nažalost, jasno je da će ovakvih pokušaja biti još. I da treba pripremiti način kako se s njima nositi.