Nama samo treba ona(j) tko će poput Domenice zakupiti jumbo plakate na kojima piše da nas 2030. godine čeka blagostanje za koje jamči imenom i prezimenom
Pred Zagrebačkom katedralom tratina, a na tratini, kako to u doba od Uskrsa već biva, stilizirane figure pilića. Poredani su poput rukometne neke formacije da zauzmu što širi prostor, oko njih je i cvijeća i zelenila, a na rubu tratine – jer na tratinu se baš i ne smije – bake djeci objašnjavaju da su to pilići. A ne, recimo, transformeri neki. »Piju, piju, piju!«, kazuju bake, prije nego okinu jednu fotografiju za uspomenu, može i selfie. I ništa tu ne bi bilo problematično da svi ti pilići nisu tužna lica, više nalik onim psima što im dugačke uši dosežu do poda negoli nejači koja bi morala biti sretna što se konačno probila van iz ljuske. Nema tu razdraganosti božićne, tu i pile sugerira da se radi o muci, makar da je iz nje kasnije proizašlo ono malo nade i ufanja što nas drži na životu.
Muka i nada. Kad sve čovjek obavi, kad kupi ribu za Veliki petak i janje za Uskrs, kad zamijesi pincu i pogaču, kad pribavi rotkvicu i mladi luk, kad ofarba jaja i ukrasi ih tako da čim bolje pucaju kod mitskih uskrsnih sudaranja jajima, kad se sve ogoli i neće ostati ništa drugo do puno muke i malo nade. Tako je bilo i u normalna vremena, a kako onda ne bi u ova nenormalna. Svoj janjadi usprkos satrvenost je podignuta do neslućenih visina, svejedno koja vas je muka ulovila i čemu se nadate.
Evo, recimo, pandemija, maske u kojih je savršen tajming, one što su nam s lica pale taman na vrijeme da u blagodatima proljetnog uskrsnuća uživamo bez zadrške. Maske su pale, ali ne bi zabave, tuluma, fešte, a kamoli vola kakvog da ga u znak dobrih običaja zavrtimo. Samo, dok je s jedne strane veselja jer smo se maski riješili, s druge je činjenice da smo se zbog maski svega nagledali unatrag dvije godine i nešto sitno. Lako za političare, oni su tu možda i najmanje krivi za išta. Stavljanje maski na lice razotkrilo je drugi neki svijet, recimo one što su se od straha branili suludim teorijama zavjere, pa se na tu vrst vlastite ‘terapije’ toliko navikli da ih evo već kako šire još luđe scenarije o rusko-ukrajinskom ratu. U naše živote lijepo su ušetali i svekoliki znanstvenici koji su propagandisti i propagandisti koji su znanstvenici. Bilo je katkad i milo za gledati kako se međusobno taru na brvnu, jalni jedni na druge čim je u onog drugog uspjeh veći, publicitet bolji, zarada pozamašnija. Suočila nas je pandemija i s društveno-političko-medijskim djelatnicima koji u javnosti pozivaju na cijepljenje jer im posao tako nalaže, makar su u svoja četiri zida žestoki antivakseri, baš kao i s onima koji su se na van s pandemijom sprdali dok su doma punili ostave s maskama, kvascem i WC papirom. Naučila nas je na koncu pandemija, baš kao što nas sad uči taj grozan rat, da se ona stara koja uči da valja misliti svojom glavom danas tumači tako da svatko po svakom pišati može. Zato, valjda, vola i nije bilo, jer se u nas kad maske padnu ionako ne dogodi ništa spektakularno, samo se zamijene novima.
Muka je silom okončana i glede one bespilotne letjelice što se onomad srušila usred Zagreba. Ima li u njoj eksploziva ili nema!? Sudeći po konačno okončanoj istrazi svih mogućih državnih tijela, u dronu je eksploziva bilo taman toliko da se kazati dade kako ga nije bilo uopće. Odnosno, nije ga bilo baš onoliko koliko su naši ministri snovidjeli da ga ima, ali ga je nešto sitno i bilo taman da se ne može reći da nas je itko lagao vjerujući u onu čemu dron ako ‘darove’ ne nosi. Trista mu jelenjih dronova, kolika je samo morala biti muka u onih koji su dobili zadatak da istraže sve taman tako da vuk bude sit a ovca cijela, jer ne rađa se alanfordovski Grunf baš svaki dan pa da znaš kako se istina kroz šalu odašilje naokolo. Za nadati se, dakle, da se više nikada dogoditi neće da pada išta, jer tko će stalno tražiti taj obraz debel k’o drona da nas danima drži u neznanju.
Lete dronovi, ali stali su brodovi, barem oni u splitskom škveru. I to je muka. Muka je kad znaš da će obitelji što ih na okupu drži pošteno oznojen trliš ovaj Uskrs pamtiti po tome da ćaća nije jutrom imao zašto poći na posao. I ta nas je priča o brodogradnji kroz godine umorila. Sve manje je empatije za radništvo kao takvo. Možda je razlog i u priči s brodogradnjom koja se do ibera iskomplicirala, taman toliko da više ne znaš koliko je kriv vlasnik, koliko država, koliko ruske banke, koliko loše poslovanje, koliko nesposobnost da se nađu nova tržišta, koliko…. Nekada se činilo da ako stane veliki kombinat, velika tvornica, staju i gradovi u kojima djeluju. U međuvremenu smo naučili da stane kombinat i nikom ništa, da se naviknemo lako na još malo gore zaboravljajući pritom da to polagano propadanje kad-tad sve dohvati. Ali što je muka radnika škvera naspram muke svih onih ministara koji su u doba od Uskrsa ni vrit ni mimo! Piše se danima o čak osam ministarskih imena koja bi mogla biti bivša, traže im se nove pozicije na kojima će nekima biti i bolje nego im je bilo, razrađuju se čak i teorije da se s rekonstrukcijom kasni jer bi i ministri koji su gotovo pa jučer ušli u Vladu sutra mogli biti među bivšima. Piše se svašta, makar je sigurno samo jedno- da je primjer mogao u ime kršćanske milosti podariti svojim izabranicima najprije muku pred Uskrs, a onda razrješenje i uskrsnuće baš na Uskrs. Ovako su nam ministri poput onih tužnih pilića, snuždeni skroz umjesto da ih krasi optimizam koji će nas povesti u svjetliju budućnost. A tamo, u budućnosti, stoji – Domenica!
Zapravo, u budućnosti stoji, barem za sada, samo Domenica! Jedino ta mlada pjevačica ima toliko hrabrosti da zakupi zagrebačku Arenu 2030. godine i krene u prodaju karata za svoj veliki, mega koncert, makar do njega valjalo čekati osam punih godina! Pišu, doduše, ministri i njihovi timovi strategije za ovo i ono, od obrazovanja do poljoprivrede, smišljaju planove koji bi se trebali realizirati do 2030., ali pišu osam ne bi li trajalo barem četiri, koliko traje mandat. Što ti je strategija ako iza njena sadržaja i provedbe ne stojiš imenom i prezimenom! Domenica to radi drukčije. Ona je izložila svu sebe i sebe samu obećavši da će 2030. izaći pred publiku, za što se već sada sprema, jer, kako reče, pred njom stoji puno posla. Samo Domenica u nas, narodski rečeno, ima muda već sada kazati: »Bit će to veliki spektakl koji će objediniti sve što sam do sada napravila, ali i ono što vam tek spremam idućih godina. Puno je neostvarenih ideja i planova, pa da samo polovinu ostvarim bit će koncert za pamćenje!« Samo je ona u nas ta koja ne da muci na se dok zbori: »Neki su mi rekli da sanjam. A ja znam da se točno tako sve mora dogoditi. Da sam dopustila negativi da prevlada, ne bih nastavila sa slatkim odricanjima koja podrazumijevaju jako puno rada, truda i putovanja i jako malo slobodnog vremena. Ali iznad svega puno, puno radosti, divnih ljudi, umjetnika, prekrasnih suradnji.«
U doba od Uskrsa čak nas i figure snuždenih pilića pred Zagrebačkom katedralom tjeraju vjerovati kako samo muka postoji i tek zericu nade, makar je istina posve drukčija. Nama samo treba ona(j) tko će poput Domenice zakupiti jumbo plakate na kojima piše da nas 2030. godine čeka blagostanje za koje jamči imenom i prezimenom. Lakše bi tad bilo i podnijeti njuške što su se izobličile noseći maske i čekati one koji razumiju što je i koliko je važna brodogradnja, baš kao što bi to čvrsto obećanje dokinulo potrebu za dronovskim lakiranjem stvarnosti i ubrzalo svaku rekonstrukciju, pa i onu Vlade. Tome se, začudo, ovih dana najviše približio Predsjednik RH Milanović izjavivši u Viškovu, baš onako blagdanski, da je Hrvatska danas skladnija nego je ikad bila. Onaj koji burgija sve u šesnaest reče da radikalnih razlika u pogledu najvažnijih stvari nema.
»Naš je zadatak da Hrvatsku učinimo jednom čvrstom, tvrdom, a opet ugodnom i simpatičnom državom koja će imati čvrste financije, koja će sama financirati svoje potrebe, koja neće nigdje ići po milostinju, koja će biti uključiva, civilizirana i tolerantna«, poručio je predsjednik.
Tko zna zašto je tome tako, ma čuda su rezervirana za božićno vrijeme, ne za Uskrs, makar Uskrs slavi čudo nad čudima. I zato su, garant, oni pilići tako štufi. Nije da muke nema, ali ima i ufanja, sve da vjera u bolje sutra i nije tako neupitna kao u Domenice. Nema mjesta tuzi, jer ako je vjerovati nadahnutom predsjedniku, budućnost će biti sjajna. Domenicu imamo, fali samo Domenico, fali onaj zbog kojeg ćemo s veseljem čekati da nas netko već danas priupita – gdje ćeš biti za Uskrs 2030.
Na kraju krajeva
Siniša Pavić: Budućnosti, ime ti je Domenica
Siniša Pavić
17. travanj 2022 07:37
Domenica / Foto Milan Sabic/PIXSELL
Nama samo treba ona(j) tko će poput Domenice zakupiti jumbo plakate na kojima piše da nas 2030. godine čeka blagostanje za koje jamči imenom i prezimenom
Pred Zagrebačkom katedralom tratina, a na tratini, kako to u doba od Uskrsa već biva, stilizirane figure pilića. Poredani su poput rukometne neke formacije da zauzmu što širi prostor, oko njih je i cvijeća i zelenila, a na rubu tratine – jer na tratinu se baš i ne smije – bake djeci objašnjavaju da su to pilići. A ne, recimo, transformeri neki. »Piju, piju, piju!«, kazuju bake, prije nego okinu jednu fotografiju za uspomenu, može i selfie. I ništa tu ne bi bilo problematično da svi ti pilići nisu tužna lica, više nalik onim psima što im dugačke uši dosežu do poda negoli nejači koja bi morala biti sretna što se konačno probila van iz ljuske. Nema tu razdraganosti božićne, tu i pile sugerira da se radi o muci, makar da je iz nje kasnije proizašlo ono malo nade i ufanja što nas drži na životu.
Muka i nada. Kad sve čovjek obavi, kad kupi ribu za Veliki petak i janje za Uskrs, kad zamijesi pincu i pogaču, kad pribavi rotkvicu i mladi luk, kad ofarba jaja i ukrasi ih tako da čim bolje pucaju kod mitskih uskrsnih sudaranja jajima, kad se sve ogoli i neće ostati ništa drugo do puno muke i malo nade. Tako je bilo i u normalna vremena, a kako onda ne bi u ova nenormalna. Svoj janjadi usprkos satrvenost je podignuta do neslućenih visina, svejedno koja vas je muka ulovila i čemu se nadate.
Evo, recimo, pandemija, maske u kojih je savršen tajming, one što su nam s lica pale taman na vrijeme da u blagodatima proljetnog uskrsnuća uživamo bez zadrške. Maske su pale, ali ne bi zabave, tuluma, fešte, a kamoli vola kakvog da ga u znak dobrih običaja zavrtimo. Samo, dok je s jedne strane veselja jer smo se maski riješili, s druge je činjenice da smo se zbog maski svega nagledali unatrag dvije godine i nešto sitno. Lako za političare, oni su tu možda i najmanje krivi za išta. Stavljanje maski na lice razotkrilo je drugi neki svijet, recimo one što su se od straha branili suludim teorijama zavjere, pa se na tu vrst vlastite ‘terapije’ toliko navikli da ih evo već kako šire još luđe scenarije o rusko-ukrajinskom ratu. U naše živote lijepo su ušetali i svekoliki znanstvenici koji su propagandisti i propagandisti koji su znanstvenici. Bilo je katkad i milo za gledati kako se međusobno taru na brvnu, jalni jedni na druge čim je u onog drugog uspjeh veći, publicitet bolji, zarada pozamašnija. Suočila nas je pandemija i s društveno-političko-medijskim djelatnicima koji u javnosti pozivaju na cijepljenje jer im posao tako nalaže, makar su u svoja četiri zida žestoki antivakseri, baš kao i s onima koji su se na van s pandemijom sprdali dok su doma punili ostave s maskama, kvascem i WC papirom. Naučila nas je na koncu pandemija, baš kao što nas sad uči taj grozan rat, da se ona stara koja uči da valja misliti svojom glavom danas tumači tako da svatko po svakom pišati može. Zato, valjda, vola i nije bilo, jer se u nas kad maske padnu ionako ne dogodi ništa spektakularno, samo se zamijene novima.
Muka je silom okončana i glede one bespilotne letjelice što se onomad srušila usred Zagreba. Ima li u njoj eksploziva ili nema!? Sudeći po konačno okončanoj istrazi svih mogućih državnih tijela, u dronu je eksploziva bilo taman toliko da se kazati dade kako ga nije bilo uopće. Odnosno, nije ga bilo baš onoliko koliko su naši ministri snovidjeli da ga ima, ali ga je nešto sitno i bilo taman da se ne može reći da nas je itko lagao vjerujući u onu čemu dron ako ‘darove’ ne nosi. Trista mu jelenjih dronova, kolika je samo morala biti muka u onih koji su dobili zadatak da istraže sve taman tako da vuk bude sit a ovca cijela, jer ne rađa se alanfordovski Grunf baš svaki dan pa da znaš kako se istina kroz šalu odašilje naokolo. Za nadati se, dakle, da se više nikada dogoditi neće da pada išta, jer tko će stalno tražiti taj obraz debel k’o drona da nas danima drži u neznanju.
Lete dronovi, ali stali su brodovi, barem oni u splitskom škveru. I to je muka. Muka je kad znaš da će obitelji što ih na okupu drži pošteno oznojen trliš ovaj Uskrs pamtiti po tome da ćaća nije jutrom imao zašto poći na posao. I ta nas je priča o brodogradnji kroz godine umorila. Sve manje je empatije za radništvo kao takvo. Možda je razlog i u priči s brodogradnjom koja se do ibera iskomplicirala, taman toliko da više ne znaš koliko je kriv vlasnik, koliko država, koliko ruske banke, koliko loše poslovanje, koliko nesposobnost da se nađu nova tržišta, koliko…. Nekada se činilo da ako stane veliki kombinat, velika tvornica, staju i gradovi u kojima djeluju. U međuvremenu smo naučili da stane kombinat i nikom ništa, da se naviknemo lako na još malo gore zaboravljajući pritom da to polagano propadanje kad-tad sve dohvati. Ali što je muka radnika škvera naspram muke svih onih ministara koji su u doba od Uskrsa ni vrit ni mimo! Piše se danima o čak osam ministarskih imena koja bi mogla biti bivša, traže im se nove pozicije na kojima će nekima biti i bolje nego im je bilo, razrađuju se čak i teorije da se s rekonstrukcijom kasni jer bi i ministri koji su gotovo pa jučer ušli u Vladu sutra mogli biti među bivšima. Piše se svašta, makar je sigurno samo jedno- da je primjer mogao u ime kršćanske milosti podariti svojim izabranicima najprije muku pred Uskrs, a onda razrješenje i uskrsnuće baš na Uskrs. Ovako su nam ministri poput onih tužnih pilića, snuždeni skroz umjesto da ih krasi optimizam koji će nas povesti u svjetliju budućnost. A tamo, u budućnosti, stoji – Domenica!
Zapravo, u budućnosti stoji, barem za sada, samo Domenica! Jedino ta mlada pjevačica ima toliko hrabrosti da zakupi zagrebačku Arenu 2030. godine i krene u prodaju karata za svoj veliki, mega koncert, makar do njega valjalo čekati osam punih godina! Pišu, doduše, ministri i njihovi timovi strategije za ovo i ono, od obrazovanja do poljoprivrede, smišljaju planove koji bi se trebali realizirati do 2030., ali pišu osam ne bi li trajalo barem četiri, koliko traje mandat. Što ti je strategija ako iza njena sadržaja i provedbe ne stojiš imenom i prezimenom! Domenica to radi drukčije. Ona je izložila svu sebe i sebe samu obećavši da će 2030. izaći pred publiku, za što se već sada sprema, jer, kako reče, pred njom stoji puno posla. Samo Domenica u nas, narodski rečeno, ima muda već sada kazati: »Bit će to veliki spektakl koji će objediniti sve što sam do sada napravila, ali i ono što vam tek spremam idućih godina. Puno je neostvarenih ideja i planova, pa da samo polovinu ostvarim bit će koncert za pamćenje!« Samo je ona u nas ta koja ne da muci na se dok zbori: »Neki su mi rekli da sanjam. A ja znam da se točno tako sve mora dogoditi. Da sam dopustila negativi da prevlada, ne bih nastavila sa slatkim odricanjima koja podrazumijevaju jako puno rada, truda i putovanja i jako malo slobodnog vremena. Ali iznad svega puno, puno radosti, divnih ljudi, umjetnika, prekrasnih suradnji.«
U doba od Uskrsa čak nas i figure snuždenih pilića pred Zagrebačkom katedralom tjeraju vjerovati kako samo muka postoji i tek zericu nade, makar je istina posve drukčija. Nama samo treba ona(j) tko će poput Domenice zakupiti jumbo plakate na kojima piše da nas 2030. godine čeka blagostanje za koje jamči imenom i prezimenom. Lakše bi tad bilo i podnijeti njuške što su se izobličile noseći maske i čekati one koji razumiju što je i koliko je važna brodogradnja, baš kao što bi to čvrsto obećanje dokinulo potrebu za dronovskim lakiranjem stvarnosti i ubrzalo svaku rekonstrukciju, pa i onu Vlade. Tome se, začudo, ovih dana najviše približio Predsjednik RH Milanović izjavivši u Viškovu, baš onako blagdanski, da je Hrvatska danas skladnija nego je ikad bila. Onaj koji burgija sve u šesnaest reče da radikalnih razlika u pogledu najvažnijih stvari nema.
»Naš je zadatak da Hrvatsku učinimo jednom čvrstom, tvrdom, a opet ugodnom i simpatičnom državom koja će imati čvrste financije, koja će sama financirati svoje potrebe, koja neće nigdje ići po milostinju, koja će biti uključiva, civilizirana i tolerantna«, poručio je predsjednik.
Tko zna zašto je tome tako, ma čuda su rezervirana za božićno vrijeme, ne za Uskrs, makar Uskrs slavi čudo nad čudima. I zato su, garant, oni pilići tako štufi. Nije da muke nema, ali ima i ufanja, sve da vjera u bolje sutra i nije tako neupitna kao u Domenice. Nema mjesta tuzi, jer ako je vjerovati nadahnutom predsjedniku, budućnost će biti sjajna. Domenicu imamo, fali samo Domenico, fali onaj zbog kojeg ćemo s veseljem čekati da nas netko već danas priupita – gdje ćeš biti za Uskrs 2030.