Njih dvoje »staraca« ljeti odlaze u kućerak na obali što su ga krenuli zidati kasnih 70-ih taman da se gradnja lijepo i debelo protegne i u 80-te. Nekada se iz aviona vidjelo kako im je drago tamo poći usprkos činjenici da vodovoda nema, da se vazda mora nešto oko kuće i na kući raditi, da košta nešto i taj put, da je vrućina, premda nisu vrućine do jučer bile ni blizu ovom paklu od danas. Da idu bilo gdje drugdje nikada nije bila opcija, jer kud ćeš nego na svoje, a i šta bi jalni susjedi rekli da koje ljeto preskoče. Zadnjih godina međutim njemu se sve nešto ne da, ali nema hrabrosti to izreći javno, na glas, da ga ona čuje. Ima on za to i neke dobre razloge, od one klime što u gradu nad glavom puše kad je upogoniš, preko gorke istine da nije više u snazi pa da može potegnuti sve od zidarskih do vodoinstalaterskih radova, do činjenice da mu je u gradu liječnik blizu sad kad je u godinama da nikad ne znaš kad će ti liječnik trebati. Ima i smisla i osnove, ali nema, k’o što rekosmo, hrabrosti. Njeni argumenti su jednostavno jači, jer su njeni i to je to. Ne bit’ na moru nikako ne može, to nije opcija, ali ne bit’ na moru tu i tamo, dan-dva ili tri, e to bi moglo. Trebalo se samo domisliti rješenju.

– Idem ja do grada koji dan. Moram platit račune, objavi on svako toliko.

Učini to svečanim nekim glasom, ne skrivajući ponos što je baš on taj kojeg je dopalo platiti račune. A ona začudo šuti i odobrava tu akciju, ako se već ne čini i da ga milo gleda baš kao da nema veće stvari da je učiniti on može za njihovu malu zajednicu od toga da plati račune. Nema veze što će pritom on biti taj koji se mršti nad računima, koji u brojke na papiru ne vjeruje ni kad ih svojim očima gleda, koji proziva one što troše proračunska sredstva zbog prekomjernog trošenja, koji puše, stenje, preljeva iz šupljeg u prazno, uvodi restrikcije i ograničenja. Ona to jednostavno ne bi mogla. Pa kad dođe to jutro on se friško obrije, nabaci košulju i nabije na glavu kapelin te krene put banke. A banka je u gradu, taman da se dade opravdano posumnjati da su računi samo dobar razlog da se bijeg prikaže legalnom rabotom.

I ministar financija Primorac mora platiti račune. Dobro, ne mora on, platit će ih već netko, ali on mora osigurati da se ima odakle pozobano platiti. A pozobalo se svega i svašta, jer se obećalo svega i svašta u doba pred izbore. Tako to bude i nije to ništa specijalno novo, to da se dijeli šakom i kapom ne bi li se puku umililo. Kamo sreće da su izbori i češće, jer u pravilu riješi to vrijeme od izbora i štošta što je trebalo riješiti davno prije. Samo, nevolje u raju dolaze s računima, a račun kaže da nam nema spasa ne bude li valjanog rebalansa proračuna za ovu godinu. A da bi rebalansa bilo, ministar od financija je poručio kolegama u Vladi da stisnu kaiš i to dobrano. Jer, rashode treba smanjiti za impozantnih 1,56 milijardi eura.

Impozantnih!? Dobro, realno, što običan puk zna što je to i koliko 1,56 milijardi eura kad mu je i tisućica rijetko vidljiva, ali ako je istina, a teško da nije, da su se ministri mahom digli na noge stražnje opareni dopisom ministra financija kako im je rezati troškove i redizajnirati planove, to mora da je velik neki novac. I gdje će ga samo naći kad su i sami u svojim resorima obećavali i najavljivali koješta baš kao da ne košta ništa, a ne puste milijune. Vojni rok!? Jest, pričalo se, bombastično zvuči, ratovi se oko nas vode, ali kakva bi to samo bila ušteda da se obaveza odlaska golobrade mladosti na vježbe gađanja u maskirnoj uniformi makar odgodi za godinu, dvije, tri, zauvijek. Ili sve te silne ceste, puteljci, dokovi, muli, mostovi ministra prometa. Može li se ikako manje asfaltirati, ili barem da se neki novi šparniji projekti rade!? Dobro, fasovat će i opet željeznica, nikad te pruge neće biti modernizirane i nikad se kroz Lijepu Našu neće brzo vlakom voziti kako to civiliziran svijet u Europi voli raditi, ali s tim smo se ionako pomirili ima jedno sto godina. Ministarstvo demografije, ono DP-ovo? Tu tek ne treba sredstva trošiti kad je, čisto biološki, ionako sve stvar voljnog momenta. Dalo bi se tako nizati još, jer svatko može štipnuti negdje i svatko će to i učiniti taman da svatko ostavi na cjedilu bar koju tisuću direktno zainteresiranih. Pa ako nema sad, ako ne bude sad, bit će kad se krug zavrti ponovo, pred neke nove izbore u to vrijeme kad se s darovima okolo šeće na užas svakog ministra financija. Na užas ministra financija, a bome i na užas premijera.

Jest, Primorac je taj koji šalje okolo dopise, ali račun(e) na kraju plaća premijer. A baš kao da mu to nije dovoljno na muku mu stade i »partnerski« DP ustrajnim žicanjem čim većeg broja državnih tajnika. Pa DP kaže bit će naših 15, a premijer kaže da neće nego devet. Pa ih bude devet taman da čelnik DP-a blista kao da ih nije očekivao više od šest, dok ministar prometa mora objašnjavati kako je svaki tajnik dobar ako je dobar čovjek i ako dobro radi svoj posao. Samo, devet »njihovih« je devet manje »naših«, kako god okreneš. A i ti njihovi, bili tajnici ili ministri, ako se danas-sutra pokaže da su u svojim resorima učinili malo ili ništa uvijek mogu reći da im nije uspjelo jer su im u startu podrezana krila, iliti financije. Devet tajnika je tu, unutra, u igri i to je to. DP gura zacrtano. Sve drugo kako bude. Dok ne bude drugi će netko plaćati račune koji su se nagomilali i koji diktiraju gadan običaj da ih se platiti mora.

Ministar financija i premijer s jedne strane i onaj umirovljenik što bježi s mora s druge strane. Osim što »stari« nema što za obećati korisnicima proračuna pa da ih dobije na svoju stranu i nije neka velika razlika između načina na koji on spaja kraj s krajem i poteza za kojima poseže ministar financija. Sve se čini jednako je to natezanje, prelijevanje iz šupljeg u prazno, padanje na šarm partnerski taman da se kadikad odriješi kesa ili pak tjeranje puste dječurlije da si sami nešto zarade. Grčevita je to borba da se zaokruži financijska konstrukcija i preživi i opet, bilo mjesec, bilo godina, bilo mandat. Za neka dalekosežnija ulaganja nema se ni vremena, ni sredstva, ni volje, a lako moguće ni potrebnih vještina i sposobnosti. Rijetki su oni koji sve to potrebno imaju pa da znaju oploditi i pustopoljinu. Rijetki su toliko da normalan čovjek i ne računa da će na njih nabasati ikad. No, važno je moći platiti račune. Na tome, naime, neke ozbiljne veze prolaze ili pucaju za vazda. Na tome se gube ili dobivaju izbori.

Priča tako kaže da su se njih dvoje odlučili raspariti jer je njoj dalo na živce da je ona ta koja brine o računima. Dalo bi se, doduše, ulaziti u povijest bolesti tek da se vidi odakle potrebe u ikoga da ima kontrolu nad troškovima, ali kad se podvlači crta pod onaj nazovi čist račun uvijek dobro dođe kao argument istaknuti tko je nosio račune na banku. Raspariš se i kreneš dalje, pa nađeš dušu po svemu srodnu, pa ti se otvore širine i vidici na kojima prepreka nema, samo čista ledina da se na njoj zida ispočetka. I planovi se kuju, i sve je idila dok ne čuješ da ćeš katkad bome morat’ i sam posegnuti za buntom uplatnica pa ih riješiti bilo putem onog internetskog bankarstva bilo po starinski odlaskom na kakvu poštu ili Finu. Ponekad samo da se vidi da možeš. Objašnjavat’ da nismo svi za sve nema tu smisla. Plaćanje računa u nas mu dođe k’o dokaz neke muškosti, vrlina prava ili mana skoro pa nepopravljiva. A kad je tako nije lako.

Dok neki u starosti trče u grad platiti račune da na tren od sveg pobjegnu, drugi se trse platiti ih nekako ne bi li sve za vazda ostalo nepromijenjeno. Zato će se u tu svrhu ušparati negdje 1,56 milijardi eura makar silom bilo. U konačnici, sve je to isto i jedino je bitno da za džaba i opet nema. A da ima koliko bi samo lakše bilo.