Al Capone je nagrabusio zbog utaje poreza. Al Capone je nagrabusio zbog utaje poreza. Al Capone je nagrabusio zbog utaje poreza. Da je samo jedan dobar kriminalistički film za života pogledati, dovoljno bi bilo da se shvati kako dobri stari momci koji žive više izvan nego unutar zakonskih gabarita, na kraju dođu pred lice pravde zbog banalnog nekog razloga, zbog hvastanja uglavnom. Kako neki tu lekciju nikada ne nauče, ostat će vječni misterij jer tu se radi o pravilu koje je klasik, barem u svijetu filma.

Vremena od djelovanja spomenutog gospodina su, na sreću, prošla, no svako toliko pojavi se u nas netko tko je zaboravio kako bi ga ugleda, ako ništa drugo, mogla koštati pretjerana samohvala uz koju u nas obavezno ide posvemašnje slijepo vjerovanje da se, kad si na vrhu, može sve. Nitko tu ne uči ama baš ništa na tuđim greškama, taman da puk s ove strane barikade svaki put ostane u čudu. »Kako to!?«, reklo bi se u maniri Vojka V. Eto tako.

Frane Barbarić je, evo, bivši prvi čovjek HEP-a. Novine pišu da je dao ostavku ne bi li preduhitrio nakanu Vlade da ga se smijeni. Oni koji su duboko u materiji pišu kako će mu ovaj potez, i njemu i njegovima, omogućiti da, pojednostavljeno rečeno, nikakvih postupaka tu ne bude, sudskih ponajmanje. Ostat će on i dalje zaposlenik HEP-a, kažu bit’ će to neka savjetnička funkcija, jedino što će ga nova funkcija lišiti nekih povlastica, a bome past će i plaća za trećinu. Inače, a to je bolno za čitati, navodno će mu se u bušti nać’ nekih 1.200 eura manje. To što će on dobiti manje nekima je nedostižan san, mnogima plafon. Ali dobro, ne vode svi, niti su vodili, poput njega, tvrtku bez koje bi nam žarulje bile nijeme, a mrak crnji no inače. Možda će zato Barbarića i više boljeti posvemašnje tjeranje u zapećak u vlastitoj mu stranci. Stranka jamči utjecaj, biti u zapećku znači da te skoro pa i nema. Proradi li vrela otočka krv, možda se tu izrodi kakav skandal, makar nekada je pametnije skutrit’ se i pustit’ da prođe, pa se tješiti onom »dok je trajalo, trajalo je«. Ono što, međutim, bode oči jest živa istina da Barbarić nije bio primoran na niz spomenutih poteza zato što je, kako se špekuliralo, špekulirao nešto, pogriješio nešto, zaribao nešto s energentima. Sve se sorilo zbog kuće uz obalu.

Inspekcija kaže – nezakonita je to gradnja. Barbarić tvrdi da nije. Inspekcija naloži rušenje. On se tome žestoko odupire, ali će na kraju sam rušiti svojih žulja djelo. A slike kuće u izgradnji, one što sama samcata stoji blizu mora i u koju je mali milijun vreća cementa uloženo, bodu oči, onako estetski. Samo, tko to danas ide u bespravnu gradnju, pa još ako je na takvoj poziciji da mu je život pod lupom!? Ide, eto, Barbarić. I ide, eto, Zoran Pripuz.

Dobro, kod Pripuza je sve i mrvu kompliciranije. Tu je likova više, tu se spominju nelegalni kampovi i krivotvoreni potpisi, tu je obale za koju će svijet reći da je od građevina što glume kamp devastirana, ali je i opet činjenica da se sve slama zato što netko hoće s prozora kućerka u kojem boravi skočiti ravno u more. U zabludi su očito svi oni autori lajfstajl trendova koji nas šopaju tekstovima o vilama što u bespućima, daleko od obale, imaju gostiju k’o škalje. Džabe su svi ti silni bazeni u dvorištima građevina stasalim u brdu. Klor nikada neće biti morska sol! A ni cvrčci ne pjevaju isto u šumici pored mora i u vrletima, ako ih uopće u vrletima ima. Trend je očiti retro, isti onaj koji je na snazi bio prije oko 40 godina, ako ne i koju više, kada je mrski komunizam dao svima da si grade vikendice, pa su svi poletjeli to učiniti čim bliže obali. A to što se klima mijenja taman tako da će za koju generaciju more potopiti sve što je uz more, očito nikog ne brine. Pa se riskira sve u šesnaest, i škrape lome da bi se zidalo.

Nepošteno bi, međutim, bilo griješiti dušu baš toliko pa kazivati da je hvastanje u nas rezervirano samo za građevinu. Voli elita i skupe automobile. Voli kad se u njima vozi da ih običan narod u njima vidi, pa da se pojede od muke. Imati dobar automobil kupljen nekim tuđim novcem, makar po cijenu susramlja, ili ostati na kakvoj krntiji nedostojnoj statusa župana!? Danijel Marušić, brodsko-posavski župan, inače član HDZ-a, takvih dilema i nije imao. Taj je, evo piše tisak, na nove automobile samo u ovoj godini potrošio 220.000 eura. Pet ih je kupljeno u 2023. Sad ih županija ima ravno devet. Četiri su električna, a Hyundai je omiljena marka. Iz županije kažu da se svi koriste za potrebe službenika, namještenika i dužnosnika zaposlenih u županiji, a ima ih 166, 164 službenika i dva dužnosnika. Kako li se samo dogovore tko će koji automobil voziti i po kojem se rasporedu ravnaju!? I sve to u županiji koja se među siromašnije smješta. Taman da bude nepristojno, makar da je nekim čudom i opravdano.

Stari je to snobovski običaj da se sjeda u skupu pilu i okolo razmeće. Dugačak je popis onih koji zovu kubikaže nisu odoljeli i koji nisu naučili baš ništa od onih koji su prije njih s veseljem ulagali u skupe automobile, da bi ih život kasnije vodio samo prema dolje. Velik automobil znači stati i pod veliko povećalo. Ali, tko bi razmetanju odolio.

Ivica Todorić imao je sve. Imao je i skupe automobile, i velebne dvorce, i lovišta. Sad ima mrvu manje. I to ga je strašno ojadilo. Zato kani sudski sve vratiti. A kani se i kandidirati na izborima i biti premijer. Realno, i u njega je uvjerenje da mu nitko ništa ne može dovelo tu gdje ga je dovelo, između ostalog. A dovelo ga je, ako ćemo pravo, do trećeg kraka mokrog sna u naših veledužnosnika, velegospodarstvenika, veleposjednika bespravnih bilo betonskih zdanja, bilo skupih automobila što se na račun proračuna kupuju. Dovelo ga je do mikrofona! U restoranu u Sesvetama bivši aspirant na najviše državne funkcije Miroslav Škoro predstavio je reizdanje svog albuma »Milo moje«. Ivica Todorić se našao tu taman da se popne na binu, dohvati mikrofon i zajedno sa Škorom zapjeva, što drugo nego klasik, »Sude mi«. Odabir pjesme, reklo bi se, savršen. Prvi korak na putu do kakvog realityja je učinjen, jedino je mrvu nevolja što danas, brate, svaka šuša u šou programe dolazi. No, krenuti dizati karijeru iz pepela pjevajući hitove posrnula bivšeg političara hrabar je i inovativan potez onog koji pamti i bolje neke dane i načine za samohvalu.

Elem, pamti ovaj svijet političare koji su sami, bez zaštitara, ulicama hodali. Pamti poduzetnike koji su se vozili na posao biciklom, ili starim automobilima uz koje ih veže velika sentimentalna vrijednost. Znamo mi da ima negdje svijeta što ulaže trud da se ni sa čim ne ističe, jer je nepristojno. U nas je valjda nepristojno kad se mišići ne napnu i ne pokažu bilo skupom pilom, bilo betonskom vilom, uz more, dakako. Pa svi isto i za sebe sanjamo. Ono što bode u nas oči jest da se krivi korak, kriva gradnja, krivi automobili vazda čekaju kao dobar razlog da se uredi nešto što se davno trebalo urediti. Vazda je lakše stati nekom na kraj kad se posklizne o građevinsku dozvolu. Bude, koliko god blesavo zvuči, za sve bezbolnije. Bude kao na filmu. Mi smo samo malo modificirali scenarij, taman da porez ne bude kamen preko kojeg se spotiče, već škrape zasute betonom i devastirane bespravnom gradnjom. A ‘ko će u stranku, ‘ko iz stranke, i ‘ko ostat’ bez povlastica, a ‘ko se vratit’ slavodobitno na binu pa dohvatiti mikrofona, nije ni važno. Dojam da pravna država funkcionira je tu, a to je važno, ako ne i najvažnije.