Poziv nije ostavljao mjesta sumnji. Na okruglom stolu govorit će se o prilovu. Samo, što je prilov!? »Izraz prilov se odnosi na dio ulova koji je nenamjerno ulovljen tijekom ribolovne operacije te osim ciljanih vrsta uključuje druge komercijalne ili nekomercijalne vrste riba, baš kao i slučajan ulov ugroženih vrsta«, kaže definicija.

Svjesni da se urednike pustih naših tiskovina, TV postaja, portala, radija i drugih nekih platformi na izvještavanje o prilovu ne može natjerati ni silom pa još u ovo doba od svega i svačega, organizatori su bili zadovoljni dolaskom jedne lokalne TV postaje i nekolicine novinara među kojima je jedan, ili njih dvoje koji uistinu prate sektor poljoprivrede i(li) ekologije.

No, to što nema gužve od novinara nije ni malo smetalo one koji su došli pred mikrofon progovoriti koju o prilovu. Predstavnici zakonodavca, ribari, organizacije za zaštitu okoline, pa oni koji štite ptičje vrste, svi baš svi su o problematici prilova govorili strastveno, srčano, razložno, a opet pristojno uz argumente koje je teško pobiti.

Recimo, jeste li znali da bi zbog prilova mogli ostati bez morskih pasa, onih naših što ne izrastu poput kolega u filmovima strave, a ti morski psi ne da su korisni već bolje čiste podmorje od kakvog usisavača nevjerojatne snage!?

Tu se pričalo o prilovu baš kao da je mirnodopsko neko doba, i baš kao da nitko ama nikakvih saznanja nema da van tog hotela i te dvorane u kojoj se sjedilo za okruglim stolom postoje predsjednik RH i premijer RH i dron koji je pao s nebesa među nas samo da bi se njih dvojica imali oko čega glođati. Biti istinski ljubomoran na sve te dobre ljude što brinu o dobrobiti mora, morskih vrsta, ptica bilo je i ljudski i legitimno.

Nabralo se bome dana otkada se u tlo uz zagrebački Jarun, tamo u blizini Studentskog doma »Stjepan Radić«, zabila bespilotna letjelica. Kažu neki da je dron to, makar ono što smo do sada podrazumijevali dronom izgleda znatno sitnije od par tona teške letjelice.

Tu noć kad se letjelica zabila u tlo neki su taj pad čuli, a neki ne. I u redu je i ne čuti, recimo ako ne stanujete blizu mjesta pada, ili ste od onih koji imaju čvrst san, ili su vam, recimo baš u tom trenu slušalice bila na ušima dok pozorno gledate televiziju, a da nikog od ukućana ne probudite.

Tim je to jutro bilo začudnije. Budiš se, prije umivanja k’o po lošoj navici gledaš portale, a tamo informacija da je pravo čudo što nije bilo poginulih zbog tog neobjašnjiva pada tajanstvene letjelice.

No, još je i čudnije nitko nije pohitao tamo gdje je krater i ostaci teškog lima barem da građane umiri. Jutro su čekali svi, od premijera do gradonačelnika, od predsjednika do ministra obrane.

Dok je mlađarija hodala okolo rasuta drona tražeći neki dio za uspomenu, društvo s vrha ili je procijenilo da je pametnije odspavati kad već nitko poginuo nije, ili su ih odlučili ne smetati do jutra kad već nitko poginuo nije.

Možda procjena i nije bila luda, jer sve što je kasnije uslijedilo i što traje još uvijek, sjajna je groteska i kazališni neki komad komedijaški koji nam je zorno pokazao kolika nam je mjera i specifična težina. Bome, mizerna.

Ako su noć odgovorni prespavali, jutro mijenja sve. U promenadni posjet krateru došao je i premijer da mobitelom sve poslika. Bio je tu i ministar obrane da porazgovara s momcima u uniformi. A tu je i ministar obrane da prezentira novu šiltericu.

Svi su s pažnjom buljili u rupu i ostatke letjelice onako kako zagriženi igrači balota mjerkaju čija je došla bliže bulinu. Predsjednik se spuštao do rupe nije. Taj je odabrao ratovanje sa svog položaja.

Pa je krenulo ludilo. Čija je letjelica? Ne zna se. Je li u njoj bilo eksploziva? Jadni kažu da, drugi ne. Ima li smisla stav Vlade i ministra obrane i stručnjak njihovih da je eksploziva bilo, ali je odradio svoje pod zemljom, valjda da nikog ne uznemirava?

Sudeći po burnoj reakciji legendarnih naših pilota, teorija je posve blizu gluposti. Gdje nam je protuzračna obrana? Ima bit’ da je i nemamo. Zašto je nemamo? Bit’ će da je skupo, a bit’ će i da se u NATO-vu protuzračno partnersku obranu uzdamo.

Samo, letjela je zrakom letjelica i preko Rumunjske i preko Mađarske, i preko NATO ekrana u koje netremice gledaju oni što zajedničko nebo brane, pa je i opet nitko nije primijetio, a kamoli da je ruši tako da nikom nije prijetnja. A poletjela je iz Ukrajine.

O letjelici koja je pala u neposrednoj blizini studentskog doma, o opakom incidentnu koji se samo pukom srećom nije izrodio u veliku tragediju, svjetski mediji ili nisu izvijestili uopće, ili su izvijestili da je na periferiju Zagreba pao dron(čić).

To što smo članica EU-a i NATO-a bilo je posve nevažno. Centar Zagreba je periferija u oku EU promatrača. Premijer se, dakako, zbog ovog razletio posvuda ne bi li ukazao na evidentnu činjenicu da smo veći mi nego li se priča i da je opasnost po naš puk bila veća nego li to u središnjici NATO saveza vide.

No, onda je za govornicu neku i opet izašao izvjesni Jens Stoltenberg pa ponovio da je sitnica pala na periferiju. Ako to nije dokaz da su stambeni kvadrati na Jarunu puno preskupi, k vragu što je.

Ako to nije dokaza da su svi ti srdačni poljupci i zagrljaju naših dužnosnika sa svjetskim kolegama na vrbi svirala, k vragu što je. Jedan dron na sreću nije prouzročio katastrofu, ali jest pokazao koliko nam je nikakva komunikacija i organizacija ova domaća, ali i koliko je porozna komunikacija i organizacija ova svjetska makar se o običnoj udruzi radilo.

Sve što je nakon toga uslijedilo, i što još uvijek traje, poput šetnje premijerove i ministrove po francuskom nosaču aviona, preleta rafaela nad hrvatskim gradovima, ili pak predsjedničke zabrane tih letova nad našim gradovima, više i nije važno.

Globalno nikog nije briga, dok se lokalno to međusobna pljuckanja na visini ne dobaci niti do te periferije. Lokalno se tek čovjek može poći ispovjediti jer mu je onomad bilo smiješno kad je Pavle Kalinić dijelio letke sa savjetima što raditi kad krenu ugroze i dok je vozio ono malo oklopno vozilo.

Danas bi ga čovjek rado vidio da je ministar svih sektora što s letcima i oklopnim vozilima imaju veze, jer da je tako ne bi se čekalo jutro da se nad krater od letjelice dođe i u njega gleda, već bi se krmeljavih očiju letjelo na teren makar bilo samo iluzije radi da o građanstvu netko skrbi.

Slučajno ili ne, bila stara vijest ili ne, izbaci baš ovih dana Facebook neki sponzorirani sadržaj u kojem se priča kako je Ćiro Blažević obišao školu u kojoj radi najbolji profesor geografije na svijetu pa učenicima pričao o put do uspjeha.

Ako sjećanje na taj post ne vara, završio je trener svih trenera predavanje naputkom djeci da sad kad znaju koliko je sportski velika Hrvatska od profesora doznaju koliko je velika geografski.

Možda i nije bila namjera, ali rečenica je to koja itekako, štono bi se reklo, korespondira s aktualnim. Mali smo, nikad manji u oku savezničkom i partnerskom. Ali, zato je more i veće od sportskih uspjeha…

Poziv nije ostavljao mjesta sumnji. Na okruglom stolu govorilo se o prilovu. To je izraz koji se odnosi na dio ulova koji je nenamjerno ulovljen tijekom ribolovne operacije te osim ciljanih vrsta uključuje druge komercijalne ili nekomercijalne vrste riba, baš kao i slučajan ulov ugroženih vrsta.

Dok su premijer i ministar mu obrane poput momaka iz Top Guna šetali nosačem aviona i dok je ljubomorni predsjednik zabranio borbenim avionima da uznemiravaju građane ne bi li tako kaznio ovaj Top Gun dvojac, neki stručni, predani ljudi našli su se da zajedno dogovore akcije koja će spasiti vrste bez kojih naše more ne bi bilo isto.

Predstavnici zakonodavca, ribari, organizacija za zaštitu okoliša, pa oni koji štite ptičje vrste, svi baš svi su o problematici prilova govorili strastveno, srčano, razložno, a opet pristojno uz argumente koje je teško pobiti.

Spasiti što se spasiti dade, kornjače, ptice, onog morskog psa koji čisti podmorje bolje od kakvog snažnog usisavača, njihova je misija. Veliko je i normalno je i toliko daleko od sijela na perferiji da je pomalo nestvarno.

Biti istinski ljubomoran na sve te dobre ljude što brinu o dobrobiti mora, morskih vrsta, ptica, pa još kao kao da oko njih ništa nenormalno ne postoji, ljudski je i legitimno. Baš kao i za njih navijati. Baš kao željeti da se tako kao oni s morem netko i nebom i zemljom bavi, no te je ipak, krater uči, tek lijep komad naše utopije.