Kada god banke počnu kukati zbog neke obveze koju bi trebale izvršiti, jasno je da već smišljaju plan na koji način će nadoknaditi to što će izgubiti.

Nema nikakve dvojbe da će taj plan biti uspješno proveden na veliko zadovoljstvo stranih vlasnika koji će svu dobit izvući iz Hrvatske. Ali ništa manje neće biti zadovoljan ni bankarski menadžment koji će si i za 2024. godinu isplatiti bonuse za uspješno poslovanje.

Podrazumijeva su da su banke neophodne u svakom društvu koje želi rast gospodarstva.

Bez banaka bi to bilo nemoguće ostvariti. No, sporne su pohlepa i nemoral kada je riječ o ostvarivanju profita. To je film koji u Hrvatskoj gledamo desetljećima. Nema vlade koja je bila spremna ući u bitku s bankarskom pohlepom. Mjere hrvatskih vlada, kada je riječ o poslovanju banaka preko leđa građana, svode se na packe. Tako je i s vladom Andreja Plenkovića.

Ministar financija Marko Primorac najavio je da će učiniti sve kako bi se građanima s grbače skinuio dio naknada jer da to što rade banke nema nikakvog smisla. Jedna od njih je naknada za vođenje tekućeg računa. Aktivirao se i guverner HNB-a Boris Vujčić koji je zatražio metodologiju koja će pokazati na koji način banke oblikuju cijenu naknada.

Već unaprijed valja se kladiti da će iz tog rata između državne izvršne vlasti i HNB-a na jednoj strani, a banaka na drugoj, banke izaći kao pobjednice. Zato što nema istinske volje da se bankarskoj pohlepi stane na kraj. Jedan od argumenata banaka će biti da živimo u kapitalističkom društvu, da se ne može izvršna vlast petljati u tržišne mehanizme. I sve tome slično. Onda tome treba dodati da su gotovo sve hrvatske banke u stranom vlasništvu, da škare i sukno više nisu u našim rukama i da monetarnu politiku određuje Europska središnja banka.

Monetarne suverenosti smo se odrekli uvođenjem eura. Pa će se cijela priča zamagliti na način da nikome ništa neće biti jasno, a na kraju priče će bilanca banaka pokazati da je njima dobit rasla u tekućoj godini. Nema nikakve sumnje da će se taj trend nastaviti i u sljedećoj godini. Riječ je o mehanizmu koji se dade uočiti i kod telekomunikacijskih operatera. Ispada da građane najbolje štiti slobodno tržište i da će građani, ako se osjećaju zakinutim, otkazati jednom operateru koji ima nekvalitetnu uslugu i visoke cijene i prijeći kod drugog.

Teoretski to tako funkcionira, ali praksa pokazuje da su cijene među njima minimalno različite i da je čisti gubitak vremena raskidati ugovore. Tako je i s bankama. Kada bi se napravila komparativna tablica s visinom naknada, a njih je stotine, i kada bi se podvukla crta, ispalo bi da je manje-više sve isto. Drugim riječima slobodno tržište ne nudi nikakav izbor jer je riječ o principu da će onaj koji se odluči na promjenu banke dobiti na mostu, a izgubiti na ćupriji. Za razliku od banaka koje zarađuju i na mostu i na ćupriji.

Sada valja očekivati da će banke kao pokorno sagnuti glavu pred ministrom financija Markom Primorcem i ukinuti naknadu za vođenje tekućeg računa. Za Vujčića i njegovu traženu metodologiju, bankari ne razbijaju previše glavu.

Od tamo im nikakva, pa ni glumljena, sankcija ne prijeti. Bankarski uredi već naveliko analiziraju što će i na koji način napraviti nakon ukidanja naknade za vođenje tekućeg računa. Ne treba zaboraviti da svi građani moraju imati račun u banci jer nema više isplate plaća u gotovini. Živimo u svijetu gdje je trend da su gotovinske isplate i plaćanja minimalni. Dobro, i za to ima razloga, ali voda na mlin svakako ide bankama. Koje ostvaruju unosnu zaradu i kada je riječ o plaćanjima računa.

Tko još, osim jadnih umirovljenika, skuplja račune i obilazi komunalna poduzeća kako bi bez naknade platio račune za komunalne usluge. Kada se na kraju dodaju politike aktivnih i pasivnih bankarskih kamata, jasno je da bankarska dobit neće pasti. Bankarske kamate na kredite su visoke, a kamate na depozite gotovo da ne postoje. Zna se gdje ide razlika.

Kao što se zna da ničija nije gorila do zore i da nije nemoguć scenarij da se bankari malo preračunaju vođeni pohlepom.

Hrvatska je to prošla u 1990-ima, a svijet 2008. godine. I tko je na kraju platio račun. Pa građani kroz razne oblike saniranja bankarskog sektora.

Teško se sjetiti da je itko od bankarskih mogula bio sankcioniran.