Pripadnici sedme sile, a bome i naroda ovog u cjelini, što života i ne vide dalje kriza Vlade, koalicijskih potresa i unutarstranačkih bratoubilačkih borbi, bome su nekidan došli na svoje. Premijer Andrej Plenković učinio je da im godina počne spektaklom. Realno, obećao im ga je mjesecima ranije, što se čekalo ne zna se, ali dogodilo se. A dogodilo se to da ode ministar graditeljstva Ivan Paladina jer mu je za mandata na potresom i nebrigom ubivenoj Baniji niklo jedno šest zamjenskih kuća. Dogodilo se to da je na njegovo mjesto odlučio premijer postaviti najvjernijeg svog vojnika Branka Bačića, a ne kako se špekuliralo Mirjanu Čagalj. Ali, dogodilo se i to da je iz Vlade potjerana ministrica regionalnog razvoja i fondova EU-a Nataša Tramišak te da je na njeno mjesto postavio premijer zadarsku mladu snagu, momka koji je s punoljetnošću dobio i poriv da se učlani u HDZ i, štono bi se reklo, »ribareva sina« Šimu Erlića. Opla! Jer, niti dan ranije mali milijun spinova što su bacani pred sedmu silu ukazivali su na posve drugačije rasplete.

Zapravo, samo je odlazak Paladine bio zicer, a sve ostalo bi tako posve dobar razlog da se nakon sto godina paralelno gledaju svi Dnevnici, oni što na tri televizije s nacionalnom koncesijom počinju u isto vrijeme. I bi Dnevnik, i bi vijest o rekonstrukciji Vlade glavna vijest. Štoviše, dok su promrzli novinari ispred Banskih dvora kazivali u kameru što nam se to s Vladom dogodi, premijer je još držao presicu na kojoj je objašnjavao to isto. Nezgodno za urednike, tim više što su se poslije premijera javnosti odlučili obratiti i smijenjeni ministri. Pa dok Nova,RTL i N1 sve te nastupe onih već bivših uredno izravno prenose, javni servis za to ne vidi potrebe. Tamo se samo izravno prenose riječi »sadašnjih«. Što se tiče komercijalnih postaja, jedina razlika u pristupu materiji je položaj kamere. Pa dok RTL snima desni profil Nataše Tramišak, kamera Nove TV snima lijevi. Isto lice, a dva profila tako različita! Ista žestoka rečenica, a zvuči drugačije ovisno od toga gledaš li je s lijeva ili desna. Jedino što zvuči isto s koje god bande da je došlo, jest ona: »HDZ je preživio puno toga, smjene različitih ministara, ali i premijera.« Ta rečenica i konstatacija da nijedan čovjek u demokratskim procesima ne može biti »one man band«. Paladina je to izveo drugačije, njemu je svaki mišić pred kamerom kazivao da mu je pao popriličan teret s pleća. Malo se pohvalio učinjenim, malo se posuo pepelom zbog neučinjenog, a onda otperjao u noć tamo negdje je i prije bio, u doba kada za njega nitko nije znao doli premijer koji, zadnje vrijeme, Vladu slaže otprilike s jednakim uspjehom kao LeBron ekipu Lakersa.

Elem, nakon što je kućno općinstvo riješilo pitanje koji im je profil ljepši u bivše ministrice, a buduće zastupnice, mali milijun pitanja ostalo je lebdjeti u zraku. Zašto pobogu premijer otvara front sa Slavonijom i Slavoncima i županom slavonskim Ivanom Anušićem!? Nije se primijetiti dalo da se slavonski HDZ-ovci nešto jogune da bi ih trebalo disciplinirati, a ovako kao da prizivaš neka nova odcjepljenja, nove stranke slavonske ravni, nove inate. A sve zato što hoćeš stopostotnu poslušnost, barem sudeći po onom što sada priča Tramišak. Pa kao da nije dosta eto i Erlića koji je možda i povlačio sjajno EU sredstva za potrebe Zadra, ali je, kad je već u HDZ ušao s 18, jamačno marni sljedbenik svih Kalmetinih puta i puteljaka, taman da ne možeš ništa zamjeriti čak ni Nini Raspudiću kad – tom velikom Del Boy promotoru dolčevite kao odjevnog predmeta – zajedljivo spominje i povratak Ive Sanadera u Vladu kao realnu mogućnost. Pitanja mali milijun, ali prava drama nikada nije na prvu razvidna. Prava drama odvija se daleko od očiju javnosti i o njoj možemo samo špekulirati, ili pisati scenarije za dobre serije i filmove. Književni i(li) filmski junaci još jedne prijelomne rekonstrukcije Vlade nisu tako ni premijer, ni Paladina, ni Tramišak, ni Erlić. Njima je, manje-više, bilo lako odlučiti, otići, ljutiti se, šutke prihvatiti. No, Čagalj i Bačić, to mora da je bila sasvim druga priča. Pa je evo, uz napomenu da je svaka sličnost sa stvarnim licima posve slučajna.

U stanu Čagalj je moglo biti i ovako. Ranom zorom Mirjana Čagalj obavila je što i inače zorom obavlja, bez ikakve žurbe, ali ipak pomnije nego inače. Svečanu odoru je ispeglala još večer prije, jer sumnje gotovo da i nije moglo biti. Paladina odlazi, to je odavno jasno. Premijeru je Banovina najvažniji projekt na svijetu jer od nemoći da se obnovi potresom pogođeno ne vidi se nijedan njegov uspjeh kako treba, ni Schengen, ni euro, ni jalovo prozivanje besprizornih dizača cijena. Podosta to nalikuje na dane kad je otišao, pače spektakularno je odveden, ministar graditeljstva Horvat. I tad je ona bila u igri, i tad se o njoj pričalo kao ministrici, ma nije se dogodilo. Malo je muči što nikada nije saznala gdje je zapelo. Stručna je, odana HDZ-u, a bome uopće ne bi za imidž vlade bilo loše da ima još koju ženu u svojim redovima. I tad je ispeglala večer prije monturu, i tad se jutrom probudila puna vjere i nade, ali ćorak. Ovaj put ne može omanuti, vjerovala je. Zašto i bi!? Onih koji bi da su ministri, pa još graditeljstva, ionako nema ni za baciti na male branke, a od tih je broj onih koji se u materiju razumiju taman takav da ih ni za briškulu u dvoje nema. U HGK-u se bavi graditeljstvom, prometom i vezama, za jalovu obnovu tražila je uvijek logična neka opravdanja, a zahvalna bi itekako bila na ukazanom povjerenju. Treba samo pričekati da premijer izađe pred medije i da bijeli dim krene u zrak, jamačno je uz kavu mislila jutrom Čagalj.

Za to vrijeme u stanu Branka Bačića slična situacija, ali druga promišljanja. Umivanje, pranje zubiju, prva kava i košulja koja nije sinoć ispeglana, jer iskustvo je tu veliko pa košulje stoje uredno složene da ih ima momentalno spremnih i za izvanredne situacije. Samo, njemu je izvanrednih situacija dosta. Otići će na posao kao i svaki drugi dan, komandirati Klubom HDZ-a kao i svaki drugi dan, praviti se da je sve isto kao i svaki drugi dan i da do njega nije došla neslužbena informacija kako bi ga premijer rado stavio na mjesto onog tko će kestenje vaditi iz vatre pa još na Baniji. »Čime sam ja to zaslužio«, jamačno se pita vjerni vojnik Bačić. I još će se pitati zar nema neko drugi, prije nego sam sebi prizna da zapravo drugog i nema. Paladina je bio drugi i opet ništa. Može HDZ svašta, ali odgojiti ministra graditeljstva eto ne može. A on je to onomad bio, još za Jadranke Kosor. Pa će opet. »Neće valjda«, promisli uz zadnji srk kave Bačić. Bila bi to pokora u trenu kad se karijera primakla nikad bliže povratku Korčuli, moru, valama, brodici, ribi, suncu, maslini…. Može se voljeti Hrvatska i s otoka, biti utjecajan i kad te se ne vidi u prvim redovima, k’o Kalmeta, Šeks. Jedino što ima smisla je da mala Korčula dade ministra, pa se možda štogod na njoj i izgradi da ostane kao trajni spomen. A ovo drugo…. Strepjeti dok premijer ne izađe pred mikrofon jedino je što mu je ostalo.

I onda je, u večernjim satima taman da zakomplicira život urednicima Dnevnika, premijer objavio svoje odluke. Dogodilo se sve što nitko nije htio. Mirjana Čagalj po drugi put nije postala ministricom. Svečana odjevna kombinacija džaba se peglala. Što li su to neki članovi najužeg stranačkog vodstva imali protiv njena imenovanja i opet ne zna. Sad ju je samo strah da će je ulica uzeti na zub, jer Split je to. Ali, ništa je manje ne intrigira i vrijedi li uistinu ona »treća sreća«. Jer, kad je Ministarstvo graditeljstva u pitanju, ovo što ima Baniju na duši, prvi se mačići bacaju u vodu, a onda i drugi, pa će možda i treći.

Kod Bačićevih posve drugo raspoloženje. Branko Bačić navlači košulju onako kako vojnik navlači uniformu kad ga pozovu. A bio je koračić do mirna puta put zaslužene mirovine. Ovako sve što je sjajno za života za stranku napravio mjerit će se sukladno broju izgrađenih kuća. Bio je upravo sjajan na poziciji šefa saborskog HDZ-a, a sad ga se miče na Baniju. Pa to je kao da, što ja znam, Brozovića recimo, pravite silom bekom jer drugog nema.

E da, tako je, lako moguće, bilo kod Mirjane Čagalj i Branka Bačića. Tako, jer politika ima tisuću lica, profila posve različitih ovisno od toga gleda li se u njih s desna ili lijeva. A koji je to profil, pače obraz, stranačkim kolegama okrenuo premijer!? K’o i uvijek, onaj najbolji.