Javni servis ogledalo je društva. I imamo javni servis kakav smo kao društvo zaslužili. I kakva država, takav i javni servis. Ništa od ovog nije kreacija nižepotpisanog. Ako ukucate bilo koju od spomenutih rečenica, izbacit će vam famozne tražilice sijaset tekstova kojima su baš te i takve rečenice u naslovu.

Jer, istina je to da je javni servis naša slika i prilika. Na žalost, tako je.

Da ne bi ove famozne srijede kada se u marici i kojekakvim uskočkim vozilima naredala sva sila uglednika privedena zbog sumnji na korupciju i trgovanje utjecajem, priča o državi što nam je dika i javnom servisu koji je njezina pljunuta slika teško da bi kome i pala na pamet iz jednostavnog razloga što je taman bilo idealno vrijeme da se javni servis u rečenici zamijeni spomenom nacionalne nogometne vrste.

Nogometna reprezentacija, to društvo što ga od milja zovemo Vatreni, na aktualnom je Europskom prvenstvu pokazala da je taman tu negdje nalik državi iz koje dolazi. Pretjerano!? Bome i nije.

Prilika za promociju

Slučaj prvi, makar ih se da poredati kojim god redom, neka bude onaj test koji je pokazao da je Ivan Perišić, do tad naš najbolji igrač na prvenstvu, pozitivan na koronavirus. Šok i nevjerica! Kud će COVID na nas, kud kad nas pola ne priznaje da ga ima, kud kad čovjek zarađuje za kruh po bijelom svijetu, putuje po tom svijetu, pa se valjda i cijepio odavna.

Ali, nije. Nije Perišić cijepljen, ma je još gore da u reprezentaciji, sudeći po naknadnoj pameti u odgovorne čeljadi, nitko o cijepljenju i nije vodio računa. Dok nam čelnici COVID-stožera spremaju »normalno« ljeto samo za one koji imaju COVID-potvrde, reprezentacija u koju su uprte oči cijele nacije odlazi na Europsko prvenstvo u nogometu da ih je pola cijepljeno, pola necijepljeno.

Dok se u Zagrebu vabe građani na prvo cijepljenje, tako što im se poklanja koncert Đanija Stipaničeva, na zelenim pašnjacima europskim, ne vide Beroš ni društvo, sjajnu priliku za promociju cijepljenja preko mišica »nevakcinisanih« vatrenih heroja.

Ne da priliku nisu vidjeli prije turnira, nego ni poslije nevjerojatna propusta s Perišićem ne vide prigodu da se okrenu put antivaksera pa im nabiju na lice njihovo protivljenje cijepljenju, ono zbog kojeg smo s turnira ispali već u osmini finala.

Jer, da je bilo Perišića, sve bi bilo drugačije, kako je to lijepo primijetio neuništivi i cijepljeni Ćiro Blažević. Uglavnom, kako se glavinja s cijepljenjem na državnoj razini, pa su nam frižideri puni cjepiva što ga nitko neće, tako se na reprezentativnoj razini otišlo korak dalje, pa sve prepustilo volji pojedinca, što i ne čudi kad sam selektor više vjeruje božanskim silama nego sebi.

A sad kad smo zaribali, sad ćemo garant otići u drugu krajnost, pa, kako se najavljuje iz Vlade, potpore poduzetnicima načetim COVID-om uvjetovati cijepljenjem.

Krivo polje

Priča druga može biti i ona s grbom na dresovima reprezentativnim koji je, najblaže rečeno, odštampan krivo i koji je nedopustivo pogrešan. U njemu, pozicioniranom i tiskanom na majici da bude tu negdje malo poviše srca, ono prvo kockasto polje bijelo, a ne crveno.

Tu nas usporedbe između aljkavosti u Vatrenih i nevoljkosti u države voditi, mogu u više pravaca. Pa kako država nema snage jednom za svagda zabraniti da se naokolo viče »za dom spremni«, tako u svekolikog osoblja Hrvatskog nogometnog saveza nema nikog da mu makar suspektno bude krivo polje na nacionalnom grbu.

U tiskari se kunu da je greška, a ne namjera, ili je i njima, baš kao i onima koji nas vode, zapravo svejedno koja je boja prije, a koja poslije. Ali, ajde da vjerujemo da namjere i nije bilo, no kakva je to organizacija, a HNS bi po svemu trebao biti ozbiljna organizacija, kad u čitavom zapovjednom lancu baš nitko nije u stanju primijetiti da tu nešto ne valja!?

Od predsjednika do ekonoma, od selektora do igrača, od glasnogovornika do tajnika kakvog nikome ništa nije bilo sumnjivo i nitko se tu ne osjeća odgovornim. Zašto i bi, kad sramoćenje, i to samo na van, traje dva, tri dana pa prođe.

Zašto i bi kad je tama taman takva da dobro dođe za potkusurivanje u nekim ključnim trenucima političkih igrarija, pa je ne treba olako potrošiti.

Priča treća jest logika slaganja ekipe u našeg selektora Dalića i ono konačno priznanje da ovaj put, eto, nije bio dosljedan sebi i svojim idejama. Tko li ga je samo sprječavao da bude dosljedan? Tko li ga je samo tjerao da, recimo, igra Petković makar sto godina nije odigrao ni za Dinamo ništa valjano, a ne Budimir, makar u španjolskoj ligi golove daje kao na traci?

Tko li mu to nije dao da skupi hrabrosti pa se riješi onih koji igraju na račun stare slave i tko je taj tko ga je natjerao da nekima daje kredita koliko god treba!?

Dalić selektor a političar, poput onih koji kalkuliraju kad slažu izborne liste, postavljaju ministre, koji koaliraju s kim god treba, kojima je stranačko ispred stručnog, onih kojima je razvoj i dobrobit društva u njihovom djelovanju vazda iza potrebe da se u stranci svi namire i da ta vladavina i stranački mir traju u vjekove. Fali vizionar, pa još da je, štono bi se reklo, s mudima.

Odavna ga ne bi.

Kumek

Reprezentativna družba bila nam je tako na ovom prvenstvu slika i prilika države i društva. Zato smo valjda i tako miroljubivo primili ispadanje u osmini finala, premijerski uvjereni da se sve može i smatrati čak i uspjehom.

A onda je na scenu stupilo društvo koje je tako fino za života umrežio pokojni gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. U USKOK-ovu mrežu, koja je davno bačena, ma je godinama tavorila na dnu mora prije nego je moćan netko dao znak da se vadi na površinu, upalo je podosta riba od kojih je jedna ipak izazvala najveću pažnju javnosti.

U mreži, naime, i glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije Kazimir Bačić. Na javnoj televiziji kojoj je šef, snimka njegova privođenja. Mediji špekuliraju kako je Bačić posredovao između Bandića i poduzetnika Milana Lončarića, kako je poput lika u kakvom lošem filmu nosio 50.000 eura mita Bandiću, kako je za svoje posredovanje dobio stan u centru Zagreba vrijedan milijun kuna.

Dakako, za jedno stopedeset godina sud će donijeti odluku je li sve bilo baš tako, ali dovoljno je običnom smrtniku da zamisli sliku na kojoj glavni ravnatelj tako važne kuće – barem bi trebala biti – kao što je HRT, u kovčežiću ili vrećici, nosi novac gradonačelniku Zagreba, da mu bude jasno do kojeg je to dna došla ova zemlja.

Tu običan smrtnik može i stati s razmišljanjem na zadanu temu, a može mu se i razjasniti štošta poput odgovora na pitanje zašto film Darija Juričana »Kumek« nikada nije prikazan na programu HRT-a, ili se može zapitati kako će čeljad i dalje uredno plaćati RTV pristojbu i vjerovati javnom servisu i onima što su mu na čelu kad mu vodeći čovjek izvan redovna posla biva »kurirom«.

U dnevnicima u prilozima o uhićenjima obavezno rečenica da to za što je Bačić uhićen nema veze s poslovanjem HRT-a. O ugledu kuće se ne govori. O šteti za montažere, snimatelje, dopisnike, novinare, što uštedjeti nisu znali ni pola posto ravnateljskog imetka isto se ne govori.

O državi koja je javni servis učinila nevažnim na razne načine, što nebrigom što potrebom da ga kontrolira, također se ne govori. O nedodirljivosti vrha kuće na Prisavlju ni slova. Bačić će otići, doći će netko nov i pouzdan, samo tko će više imati povjerenja.

Javni servis ogledalo je države i društva. Loša je to vijest i za jedne i druge i treće, loša vijest za sve. Nekada su kuriri na plećima nosili revolucije, dok im je glava bila u torbi. Danas je i ono u glavi i ono u torbi, najblaže rečeno, posve drugačije.