Piše Siniša Pavić

Bajka o buri i mladoj državi

Siniša Pavić

Foto Sime Zelic/PIXSELL

Foto Sime Zelic/PIXSELL

Godina je 2024. i vrijeme kad nam umjetna inteligencija piše pisma i rješava matematiku, a mi još uvijek nismo u stanju premostiti komadić ceste kad zapuše samo naša, nikad viđena i posve unikatna bura

placeholder


Ne zna bura što su izbori za predsjednika. Ne zna bura ni što su blagdani. Ne zna ni za izbornu šutnju. Ne zna ni za važnost bakalara u životu prosječnog stanovnika Lijepe Naše. Ništa ne zna, ili jednostavno ne mari.


Postoji, doduše, i opcija da puše mahnito u nedoba baš zato što sve spomenuto itekako zna, onako za dišpet, no nije bura čovjek da se tako nisko spušta pa ćemo tu mogućnost ipak zanemariti. Elem, dan nakon što su kandidati za predsjednika rekli svoje, o čemu ne možemo pisati na ovom mjestu jer je dan od svekolike šutnje, zapuhala je bura. Ali kakva!


Na zagrebačkom autobusnom kolodvoru masa svijeta čeka autobuse da ih voze prema jugu. Karte su u džepu, prtljaga je kraj nogu, volja je dobra, svega ima samo busa nema. Nema ga jer Hrvatski autoklub izvješćuje kako se dalje Svetog Roka ne može, a i tim cesticama kojima se naokolo može, mogu samo osobni automobili.




Ostali, a to su i busevi, ne mogu nigdje. Evo su oni koji su stanje ignorirali još u Gračacu, ako ne i kod Macole, i nema šanse da će skoro igdje. Sve to govori drag neki čovjek, povjerenik tvrtke koju ne smijemo reklamirati makar bi rado.


Vidiš neugodno i njemu, ma nema se kud, ni on kojeg je dopalo da lošu vijest prenese, ni putnici koje je dopalo da sad smisle novi neki način puta. Dva su dana prije Božića, čini se ima vremena, a sve da se putuje i na Badnjak dobro je.


Promijeniti staru kartu za onu sutradan rano ujutro činilo se mudro. Uostalom, koja je to bura dva dana puhala da se vozit’ ne može!? A da se krene i sutradan prije će se doći nego da se lovi ona jedna jedina dnevna linija vlakom, željeznicom koja na jug putuje jedno 10 sati i to ako ne zapne u kakvoj mećavi. Sutra ćemo zato probati ponovno.


I bi sutra. Neće biti prvi put da se putuje na Badnjak. Doduše, stanje na cestama Hrvatskog autokluba k’o da je prekopirano od jučer, k’o da dežurni u službi samo kopipejsta jedno te isto. Ma jedno je priopćenje, a drugo živa riječ s terena, šapuće nada.


Na kolodvoru sad već znana lica. Sama mladost. I bome su posve dobre volje s obzirom na situaciju. A situacija je takva da su put juga otišli svi raspoloživi BlaBla automobili i da je vlak odavno pun, čak i avion koliko god da je skup.


Jedna od djevojka zove prijatelja koji radi u rent-a-car poslovnici. Pada dogovor da ćemo u jedno vozilo ako koji slobodan automobil ima. Ali, džabe prijateljstvo kad automobila nema. Mobiteli rade sve u šesnaest, bilo da se zove kući i dogovara s materom paket sa spizom, bilo da se zove kćer koja je na vrijeme otišla put bake, bilo da se surfa, i gugla, i bjesomučno traži izlaz iz bezizlazne situacije.


Društvene mreže pokazuju se slabo korisnima. Koliko god da vam je vapaj u statusu ozbiljan malo će tko to shvatiti ozbiljno. U taj čas evo ti i opet onog našeg dragog nesretnika kojem je sudba dodijelila da pronosi svijetom loše neke vijesti.


– Još se ne može. Ne da policija. Nikad ovako nije bilo. Sad je osam. Najbolje da se nađemo ovdje oko podne pa će, ako se vrijeme popravi, dva autobusa na put, sažima on.


Pri tom »najbližima« skrušeno veli kako su i šoferi već nervozni, i kako ovaj Badnjak pomalo klizi u katastrofu. Zvuči nekako čovjek blagotvorno, daje neku nadu. K vragu, pa i ne puše tako strašno.


I za rata se vozilo, makar skroz naokolo, pa neće valjda sada, tek koji dan nakon što smo i domaći satelit lansirali u utrobi Muskove rakete, stati sve!? Bit će to u podne kako treba, kako je u dobrom filmu točno u podne.


Do podne ima vremena taman za kavu i blagdanske novine. A tamo, u jednima od njih, i naslov »Europa putuje sve bržim vlakovima, Hrvati i dalje u »vlaku u snijegu«. Ostale vijesti su manje-više spektakl.


Sudeći po njima Hrvatsku čekaju sama čudesa i blagostanje, a bome i sportski neki uspjesi ukoliko se, dakako, Modrić ne umirovi. Dobar prijatelj i veliki filmofil porukom pita je li se putuje. Nakon što je informiran kako se od jučer (ne)putuje mudro zaključuje kako je možda došlo vrijeme za Božić u metropoli.


Nakon što je informiran o tome da je sve bolje od trpeze s bivšima, od supruge do tazbine, ne dvoji uopće kako sve ide ka sjajnom scenariju kakvog božićnog filma. Nema nikakve sumnje da su se priče za najbolje scenarije božićnih klasika počinjale rađati baš ovako nekako.


Sve je tu i »Umri muški«, i »Sam u kući«, i »Vlak u snijegu«. Nedostajalo je samo čudo, ono »Čudo u 34. ulici«.


Po čudo se otišlo nekih pola sata prije podneva, na kolodvor dakako. Nada je bila slabašna, jer onaj nesretni HAK radi k’o urica u zemlji gdje su svi odavno na ferijama. Svako malo ažuriraju stanje na cestama, premda se i dalje čini da samo prepisuju davno objavljeno.


A to stanje na cestama je stanje za plakanje. Ali možda onaj dobri glasnik loših vijesti na naglo odluči progovoriti kako bog zapovijeda. Dok ga čeka ona ista ekipa od jučer i jutros pomalo gubi živce. Brže bi da smo pješke, netko veli.


Bit će im se ne vozi, domeće drugi. I u Austriji pada snijeg stalno pa sve vozi, evo treći. To je nekako najgore od svega, to da ima država na svijetu u kojima pada i češće i više ma promet zato ne staje.


»E, ali oni nemaju buru!«, na to će netko. Nemaju. »E, ali oni imaju one vjetrobrane sa strane kritičnih dijelova ceste«, javlja se netko.


U taj čas prema putnicima gazi čovjek zgrbljene figure. Govor tijela govori tisuću riječi. Sve je otkazano. Pokunjena družina staje u red pred blagajnama ne bi li barem za propali put dobili povrat novca. Blagajnice su srdačne i sućutne.


Svak svakome tu želi sretno sve usprkos svemu. Na mobitel stiže poruka kako je onaj vlak koji je otkazan ipak krenuo, ali nitko od putnika pojma nema do kud ih vozi i što će s njima biti. U najboljem slučaju znat će gdje su za nekih deset sati lude vožnje.


Jesu li se i kako dobri ljudi s kolodvora dočepali željenog cilja ne zna se. Nije to, ipak, bila situacija kad se mobiteli međusobno dijele, niti uvjeti za kakvu feštu. Ne stavi li mati krumpir u bakalar valjat će on i sutra, prekosutra.


Uspije li se stić’ na Božić i opet dobro. Valjda je tako moralo biti, a i protiv više sile se ne može. A opet nabija nešto u prsi čovjeka dok nemoćan stoji na vjetrometini perona 406. Udara, bilo zato što mu se problemi s višom silom čine poput kakvog soundtracka njegova života, bilo zato što je godina 2024. i vrijeme kad nam umjetna inteligencija piše pisma i rješava matematiku, a mi još uvijek nismo u stanju premostiti komadić ceste kad zapuše samo naša, nikad viđena i posve unikatna bura.


Ali ajde, mlada smo država, ni blizu godina nemamo k’o neke vjekovne demokracije, a i one imaju problema, taman da se imamo čemu nadati. Za početak dalo bi se živjeti u nadi da će bura imati ubuduće obzira pa ne puhati kad su u blagdani. Ima i drugih dana u godini.


Ima i druga godina, ta Nova. Ovu što broji zadnje sati nepošteno bi bilo cijeniti ad hoc, s perona 406. A opet možda je tako i najbolje, jer i gore bi prošla da ju čovjek smije na dan šutnje cijeniti po debati onih koji su nakanili imati ključeve Predsjedničkih dvora.


Dala nam je godina zadovoljstava poput recimo sjajnog filma »Čovjek koji nije mogao šutjeti« Nebojše Slijepčevića, a dala nam je i neopisivih i neobjašnjivih tuga poput one u zagrebačkoj Osnovnoj školi »Prečko«.


Puno je toga na nama, ovisno o nama, o tome koliko smo u stanju biti prije svega dobri ljudi i raditi za zajednicu, a koliko smo u sebe same i vlastitu (ne)moć zagledani. Samo, da smo i najbolji država bi morala bolje.


Država bi morala biti zdrav servis i platforma za bolje, a ne platforma za uhljebljenje na tuđoj grbači, mutne posle i gaženje preko tuđih običnih nekih života. Država bi morala biti otporna na buru svake vrste. A nije. Makar, a bit će da je zato država ovakva kakva jest, što bi falilo još jednom nastavku kojeg filmskog božićnog klasika.


Recimo… Gračac, autobusi ne mogu dalje, medvjedi su se na naglo probudili, opasnosti i druge prijetnje iz šlepera čudnih registarskih oznaka, a Cro John McClane u potkošulji na minus osamsto rješava sve da je milina. I na vrijeme da se makar purica ne ohladi kad je već bakalar odavno od jučer. Još da se u nedjelju traži McClane gdje bi tu samo bio kraj.