Željko Komšić ponovo se ničim izazvan svađa s Hrvatskom. Jer ako i on sam smatra da u Hrvatskoj samo pojedinci negiraju zločine NDH, logično je pitanje zašto onda on te marginalce smatra toliko važnim da ih spominje u službenim razgovorima s visokim dužnosnicima UN-a. I stavlja ih u istu rečenicu sa službenim vrhom Republike Srpske koji dovodi u pitanje samu činjenicu genocida u Srebrenici.

Nije ovo prvi put da se Komšić u svojim istupima barem malo ne okrzne o Hrvatsku. Možda je to zbog toga jer njeno vodstvo ipak smatra da način njegovog izbora baš i nije bio u duhu Daytona. I da nije baš dao neki doprinos za suživot triju naroda koji čine BiH. Moguće da je njegova fiksiranost na Hrvatsku uzrokovana time što službena Hrvatska smatra da, eto, baš nije previše demokratski da hrvatskog člana predsjedništva BiH biraju Bošnjaci.

Mada se čovjek nekako ne može oteti dojmu da u Komšiću, kao deklariranom titoistu, možda postoji instinkt da je za svaki režim krajnje opasna i najmanja devijacija od službeno zadane istine. I da kao takva treba biti zatrta u samom začetku. Pa su mu zbog toga, dok je pričao u UN-u, pali na pamet »pojedinci« koji po Hrvatskoj negiraju zločine koje je počinila NDH.

Ali Komšić nije baš do kraja ni dosljedan ni kada se poziva na Josipa Broza Tita. Naime, krajem prošle godine kada je preuzeo funkciju člana Predsjedništva u ured je vratio maršalovu sliku. Iako bi poštenije možda bilo da je umjesto Titove na zid okačio sliku Aleksandra Karađorđevića. Naime, ideje jugoslavenskog kralja o tome kako treba riješiti nacionalno pitanje u višenacionalnoj zemlji puno su bliže Komšićevim od onih koje je imao jugoslavenski komunistički doživotni predsjednik.

Aleksandar je, naime, dekretom, barem na formalnoj razini, ukinuo i Srbe i Hrvate i Slovence. I sve ih proglasio Jugoslavenima. I provodio rigidni unitarizam sa središtem u Beogradu. A Broz je, za razliku od njega, ne samo priznavao nacije nego je gotovo svakoj dao i republiku u federalnoj Jugoslaviji. Kojem je od njih dvojice Komšić bliži, prilično je jasno. Ispada kao da je Komšiću Titovo nasljeđe svojevrsni švedski stol s kojeg povremeno uzima samo ono što mu odgovara. A ono drugo prešućuje i pravi se kao da ne postoji.

Zanimljivo je da dio hrvatske političke scene, posebno onaj koji se voli nazivati lijevim ili liberalnim, ne vidi ništa problematično ni u načinu njegovog izbora ni u njegovom političkom djelovanju.

Iako je dobar dio njih, većim dijelom s pravom, bio jako glasan kada su desne udruge pokrenule referendum kojim bi se ukinula neka prava zastupnicima nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru. Međutim, tim istim političarima nimalo ne smeta da Hrvatima predstavnika u najvišem tijelu vlasti BiH biraju Bošnjaci. Ali to je već unutarnja hrvatska tužna priča koju Komšić povremeno koristi.

Tako je prije samo nekoliko dana s govornice UN-a rekao da BiH susjedi unose nemir i nestabilnost u njegovu zemlju. Tu je Komšić opet posegnuo za Titov švedski stol i iz njega uzeo ono što mu odgovara. A to je politika koju je provodio stari maršal u sklopu kojeg se građane SFRJ učilo, još u osnovnoj školi, da su okruženi neprijateljskim državama, odnosno BRIGAMA po prvom slovu naziva svake od njih. Pa tako očito sada i krajnje suzdržane rezerve službenog Zagreba oko načina svog izbora doživljava kao pokušaje destabilizacije vrijedne spominjanja s govornice UN-a.

Želi li Komšić zaista i dobre odnose s Hrvatskom i uspješnu, demokratsku BiH možda ne bi bilo loše da prestane sa stalnim pljuckanjima po zapadnom susjedu. I da, naravno, malo bolje prouči kako je njegov politički idol, mada je stvarno mogao naći i bolje uzore, rješavao nacionalno pitanje u višenacionalnoj zemlji.