Da će na izborima 2019. godine jedna od glavnih tema biti Franjo Tuđman, to zasigurno ni on sami ne bi povjerovao prije svoje smrti 1999. godine. No, evo baš sa odmakom od 20 godina čini se da je nužno još jednom preispitati političko naslijeđe tog i takvog Tuđmana, da ga parafraziramo. To traži habitus samih stranaka koje se natječu na ovim izborima, jer stranke su u teškoj krizi identiteta.

Pritom, velikom će u povijesti ostati činjenica da je bio na čelu Hrvatske onda kad se ona osamostalila, onda kad se branila i, što je najvažnije, onda kad je na koncu i pobijedila u ratu koji joj je doista bio nametnut, i kojega je Tuđman pokušavao izbjeći, težeći cijelo vrijeme ka mirnom razlazu s Jugoslavijom. Upravo ta ratna pobjeda, u ratu kojega nitko u Hrvatskoj nije htio, na kraju je zacementirala njegov “spomenik” s kojim danas mirno živi Hrvatska.

Najveći problem Andreja Plenkovića u toj je stranci upravo to što nije barakaš nego je tek kasnije ušao u stranku, tek 2011. godine, što je za “prave” HDZ-ovce istinsko svetogrđe. Ako je 1989. godine imao već 19 godina i bio punoljetan, trebao je odmah ući u HDZ, a ne čekati još 22 godine. Tako valjda misle oni koji ga žele srušiti na čelu stranke, jer vjerojatno misle da bi HDZ i 30 godina od osnutka trebao biti isto ono na čemu je oformljen. No, Franjo Tuđman u svoje je vrijeme ostvario veliku većinu ciljeva, i HDZ danas mora biti potpuno druga stranka u odnosu na ono što je bio 1989. godine.

No, čini se da mnogi u Hrvatskoj to danas ne razumiju. Žele povratak u rikverc, koristeći se imenom Franje Tuđmana kao štitom za svoj suverenizam, ili kako već nazivati te razne oblike desničarskog udruživanja. Njima ne smeta što je Tuđman među ostalim bio i Titov general. Treba im plašt u kojeg bi populistički zamotali svoju ksenofobiju, političku zadrtost i nacionalizam, pa iz ladice povijesti samo zato vade Tuđmanovo ime. To im je agenda i za ove predsjedničke izbore – u liku manekena desnice Miroslava Škore pobijediti na izborima, i temeljem toga Plenkovića srušiti s čela stranke kao nepoželjno, strano tijelo, nekakvog briselskog đaka i liberalnog državnika novog kova.

A Plenković, da bi ostao na čelu tog HDZ-a, na vlastitu se žalost i sam mora držati tuđmanovcem i pozivati na prvog hrvatskog predsjednika, jer sve dok to radi ima kakvo-takvo jamstvo da će ostati na čelu stranke.

Tako je Tuđman postao valuta kojom međusobno trguje hrvatska desnica, a ni ljevici nije nemio. Zoran Milanović natječe se zadnjih dana s Plenkovićem na tu temu. Kaže da je Plenkovićevo mišljenje o Tuđmanu puno gore nego njegovo. U što smo se uostalim i uvjerili kad je u Milanovićevom mandatu zračna luka dobila baš ime po Franji Tuđmanu.

A s druge strane, nije ni čudo što se danas svi kače na prvog predsjednika. On će u povijesti ipak ostati upisan kao novovjeki otac domovine. Nisu to bila laka vremena, bombe su padale i njemu po glavi. To su bila vremena u kojima se vodila ozbiljna politika, kad se odlučivalo o ljudskim sudbinama, a ne politika doskočica, pošalica i izbornih sučeljavanja na bazi estradizacije, trivijalizacije ili satire i karikature. Vrijeme kraja 80-ih i početka 90-ih učinilo je Tuđmana povijesnom figurom kakav je danas. Ozbiljna vremena tražila su ozbiljne političare, a jedna od glavnih lekcija koje bi današnja generacija političara od Tuđmana mogli naučiti jest ona o pomirbi. Umjesto toga, Hrvatska se i danas bori s ideološkim svađama o ’41. i ’45., trateći svoje i naše vrijeme na teme koje je i Tuđman odavno bio prevladao.