Da je Andrej Plenković prije petnaest dana učinio ono što je trebao, ne bi danas imao svraba s ministricom obrazovanja Blaženkom Divjak, koja mu je okrenula leđa u jednom od najneugodnijih trenutaka u tri godine njegova mandata.

Da je HNS izbacio iz Vlade onda kad je štrajk tek eskalirao, a Divjak i tada ekvilibrirala između sindikata i svoje političke uloge ministrice, sadašnji problem ne bi postojao.

No, Plenković je kao i obično svoju odluku odgodio, i sad mu prijeti situacija u kojoj bi se sindikalni prosvjed i štrajk polako mogao s vremenom premetnuti u opći socijalni bunt protiv njega i njegove Vlade.

Lavina se jednostavno zakotrljala i uporni učitelji mogli bi s vremenom dobiti na svojoj strani dobar dio javnosti – praktički, cijelu nevladinu i lijevu politički scenu, koja vidi da je HNS-ova ministrica bliža svojim kolegama profesorima nego svojim kolegama ministrima.

Srećom po nju, 48 sati, koliko traje Kongres Europske pučke stranke u Zagrebu, gdje je Plenković doslovno fizički zauzet sastancima po cijeli dan i noć, ona još uvijek može računati da ostaje ministrica. No, čim se dečki i cure pučani spakiraju u četvrtak navečer i polako krenu kući, Plenković će imati vremena da nazove svoju kolegicu ministricu i polako je zamoli da i ona spakira svoje stvari iz ureda, i ode.

Bez obzira što ona točno govorila o štrajku, sindikatima i premijeru, nakon rečenice da ona neće sudjelovati u rovovskim bitkama i da sve ovo što se događa između sindikata i premijera nema nikakve veze s njom, zaista bi bilo krajnje čudno – možda bi čak sličilo na neku ucjenu – da je Plenković, zajedno s njenim HNS-om, ostavi na ovoj funkciji.

Njezine su riječi praktički jednake težine kakve su bile i odluke Mostovaca početkom ovog mandata da na sjednici Vlade ne podrže Plenkovićeve odluke, kad je zamolio tajnicu da napiše odluku o njihovu razrješenju.

Izjave Blaženke Divjak jasno govore da ona sama ovdje više ne želi ostati, a kako je HNS povezan samo s jednom ključnom temom – obrazovanjem, jasno je da njenim odlaskom i HNS u cjelini mora napustiti koaliciju.

Plenković bi poništio sve pozitivno što se za njegov imidž veže nakon ova dva dana doista uspješnog Kongresa EPP-a u Zagrebu, da potom ne povuče jedini mogući potez i ne zahvali se Divjak na suradnji.

Ona je pokazala da svoju ulogu kao ministrice vidi kao zaštitnicu ljudi zaposlenih u tom sektoru, a to je pogrešno. Ministri su tu da provode odluke predsjednika Vlade i stranke koja je senior-partner, dakle HDZ-a. A ako ona na to više ne pristaje, bilo bi zaista korektno da ode.

No, kako se u politici često dogodi da nije sve onakvo kakvim se čini, potez Blaženke Divjak možda ima potpuno drugu pozadinu. Naime, Ivan Vrdoljak ne želi više voditi stranku, odlučio je da se povlači i ide u biznis (koji mu po svim pokazateljima očito jako dobro ide), i Divjak bi se mogla uskoro nametnuti kao jedino kadrovsko rješenje za novu predsjednicu HNS-a, pogotovo nakon što je stranku napustio međimurski župan Matija Posavec.

Naime, njen odlazak, ili čak smjena iz Vlade, ne mora za nju percepcijski biti negativna – dapače, za dio javnosti, ne samo među prosvjetarima, ona se ovim suprotstavljanjem premijeru pretvara u svojevrsnu heroinu, neku novovjeku Ivanu Orleansku, koja se bori za svoje i slabije. A to je odličan imidž za sakupljanje glasova, te bi je obezglavljeni HNS uskoro možda mogao izabrati za novu predsjednicu.

Bilo bi krajnje apsurdno da takav HNS na kraju osvoji par mandata i u nekoj novoj vladi opet vodi glavnu riječ za sastavljanje većine – možda čak sa istim tim Plenkovićem. No, to bi moglo postati realnost već 2020. godine, kad su na redu novi parlamentarni izbori. Zato se ne može reći da Divjak i HNS ne znaju što rade. No, odluka će na kraju opet biti na – Plenkoviću.