Tomislav Karamarko zaista nije bio miljenik medija. U četiri godine, koliko je vodio HDZ, o Karamarku su u novinama nešto pozitivno znali napisati samo njegovi ideološki istomišljenici, koji također vjeruju da Jugoslavija konstantno vreba iza ugla. U toj je fantazmagoričnoj konstrukciji HDZ jedino sredstvo borbe protiv opcija čiji je isključivi politički cilj stavljanje Hrvatske opet pod jaram Beograda. No, odnedavno su Karamarka napustili i ti rijetki promotori u medijima, optužujući ga da  rušenjem Vlade Tihomira Oreškovića otvara put povratku projugoslavenske opozicije. U hrvatskoj javnosti je, dakle, postignut konsenzus da je Karamarko vrlo štetan političar. S tim da ga jedni smatraju takvim zato što je kao predsjednik HDZ-a svojim djelovanjem poticao širenje netolerancije u društvu, a drugi su do tog zaključka došli jer je napravio potez koji će ojačati antihrvatski politički blok.

Ali, on je nakon podnošenja ostavke postao prošlost. Budućnost bi mogao biti Andrej Plenković, koji je već istaknuo kandidaturu za novog predsjednika HDZ-a. I pretežiti dio novinara i analitičara koji su prezirali Karamarka dočekao ga je ekstatično. »Obrazovan je, govori tri jezika,  kulturan je, modernih je i demokratskih političkih i ideoloških svjetonazora, ima vrhunski javni nastup, pristalog je mladalačkog izgleda što je važno za svakog lidera«, doslovno je napisao jedan Plenkovićev medijski obožavatelj. U 21. stoljeću od hrvatskih političara samo se još Ivu Sanadera ovako neumjereno hvalilo. Uostalom, autor ovog panegirika Plenkovića uspoređuje upravo sa Sanaderom, ocjenjujući da su obojica, svaki u svoje vrijeme, strana tijela u HDZ-u.

Naravno, riječ je o debelom pretjerivanju. Plenković je možda obrazovan, možda se i služi stranim jezicima, pristojan je čovjek, ali je i političar bez ikakvih svojstava. HDZ-ov europarlamentarac je blijedi politički činovnik. Nije Plenković novo lice, na političkoj sceni je pet godina, ali, osim konstatacije da HDZ ne smije biti Karamarkov talac, nemoguće je sjetiti se nekog njegovog važnog istupa. Zato što ih jednostavno nije bilo.

Plenkovićevi su govori i izjave krajnje suhi i potpuno neupečatljivi. Naziva ga se konzervativcem, valjda zbog toga što je član HDZ-a, pa se smatra da to ide jedno s drugim. Međutim, malo tko zna za što se zapravo Plenković zalaže. On to vješto krije ili ne zna artikulirati. Na osnovi svega što je Plenković dosad rekao, on bi mogao biti predsjednik HDZ-a, ali s jednakim (ne)uspjehom i SDP-a, HNS-a, Oraha…

S njim na čelu HDZ sigurno ne bi pozivao na razbijanje ploča s ćirilicom i buncao o komunističkoj opasnosti. No, je li to uistinu dovoljno da bi neki političar zaslužio hvalospjeve kakvima se trenutačno obasipa Plenkovića?  Ali, nije samo on u ovom statusu. Poput Plenkovića, i Tonino Picula je 50. nijansa sive, također politički aparatčik koji može puno pričati, a da od toga apsolutno ništa ne ostane upamćeno. A Hrvatima se sugerira da su baš to poželjne osobine političara. Tvrdi se da je potrebno okončati takozvane rasprave o ustašama i partizanima, a kao rješenje se nudi političare bez okusa, mirisa i strasti, koji će navodno, lišeni ideoloških zastranjenja, surađivati na dobrobit zemlje. Sačuvaj nas Bože takve hrvatske budućnosti. Izumrli bismo od dosade. Karamarko je izazivao barem negativne emocije.