Nakon što su domoljubni desperadosi sasuli svoje šaržere mržnje na Rijeku EPK 2020. i svečano otvaranje, došlo je vrijeme suočavanja ne samo s vanjskim već i znatno opasnijim, unutrašnjim neprijateljem. Jer, ignoranti i sumnjičavci u vlastitim redovima znatno su pogubniji od neargumentirane pljuvačke sa strane. Dva događaja u sklopu EPK, a oba spadaju u prvu ligu svjetskog kulturnog »mainstreama«, još jednom otvaraju staro pitanje jesmo li prijestolnica ili provincija. Premijera »Tristana i Izolde« bila je povijesni događaj za HNK Ivana pl. Zajca jer je to Wagnerovo remek-djelo prvi put postavljeno domaćim snagama na scenu.

Produkcija koja je uz američku redateljicu Anne Bogart i njezin kreativni tim u Rijeku dovela u ulozi Izolde još jednom fenomenalnu Maidu Hundeling, koja nas je zatravila u »Elektri«, te prvi put tenora Larsa Clevemana, koji je Tristana pjevao i u Kraljevskoj opernoj kući u londonskom Covent Gardenu, kao i u Dublinu, Göteborgu i Sao Paolu… uključila je sve domaće snage, pjevače, zborove, balet, orkestar, tehniku, a rezultat je bio svjetski prvoligaški kulturni događaj! Te subotnje večeri Božica umjetnosti je izabrala riječki HNK za svoj dom i priuštila nam zadovoljstvo u kojem nisu imali priliku uživati ni u znatno poznatijima i operno moćnijima New Yorku, Parizu ili Beču! Riječka publika s pravom ih je nagradila stajaćim ovacijama, ali ono što je pomutilo cjelokupni dojam bilo je 30–40 praznih sjedalica u parteru!

Unatoč tome što je premijera kao i uvijek bila rasprodana, »rupe« u gledalištu bole su oči! Tko to ne dolazi vidjeti ne samo povijesnu već i vrhunsku umjetničku predstavu koju ti u vlastitom gradu omogući vlastito kazalište!? Oni koje poziva protokol pa su takvom privilegijom nagrađeni ili oni koji besplatno dobiju sponzorska mjesta, a i jedni i drugi se ne udostoje otkazati ih na vrijeme i omogućiti onima koji bi za takvu priliku bili spremni satima čekati u redu ne bi li doživjeli nesvakidašnje? Jer, u ovom trenutku se tek desetak europskih opernih kuća usudi postaviti tako zahtjevno i tako izazovno djelo kao što je Wagnerov »Tristan i Izolda« na scenu, a u njima ne postoje ulaznice ispod stotinu eura do kojih se gotovo i ne može doći jer su mjesecima i godinama unaprijed rasprodane.

Drugi riječki EPK paradoks odnosi se na izložbu »S kolekcijom« riječkog umjetnika Davida Maljkovića koja u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti koja, osim samog postava, uključuje i niz događanja i aktivnosti koje su sastavni dio tog organizma. Na njezin dio »S večerom« autor je pozvao poznata lica riječke umjetničke i kulturne scene koja su u njegovoj formativnoj dobi, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kreirala stvaralačko ozračje koje je u Rijeci iznjedrilo niz mladih a danas prestižnih umjetnika. David Maljković u ovom trenutku vjerojatno je najpoznatiji hrvatski vizualni umjetnik u svijetu, njegovi radovi su u najpoznatijim institucijama, od New Yorka, preko Pariza do Madrida.

I smisao te »Večere s« najmanje je bio da se nešto pojede i popije, i to u zgradi MMSU-a! Osim što se autor na taj način odužio svojim korijenima, pozvani i oni koji su se odazvali Maljkovićevoj ideji stvorili su tako dobru atmosferu koju bih mogao jedino opisati kao »riječki Woodstock«. Da je tako nešto Maljković napravio u MoMA-i, Centru Georges Pompidou ili u Muzeju Reina Sofija, tamo bi se nagurala sva kulturna i politička elita ovog svijeta. Davidu su došli prijatelji i oni koji cijene to što ovom izložbom u sklopu EPK radi na međunarodnoj promociji Rijeke.

I zato kad bi nam zlatna ribica htjela ispuniti treću želju, što bismo voljeli da se dogodi Rijeci nakon završetka EPK, to ne bi bile ni zgrade, ni ustanove, ni sjajne predstave, izložbe i koncerti. Ako 2021. Riječani napokon počnu cijeniti i biti svjesni talentiranih, sposobnih i kreativnih ljudi koji žive ili su potekli iz njihovog grada, umjesto da nekritički veličaju sve i svakoga sa strane, bit će to prvorazredna kulturna senzacija za sva vremena.