Birači su rekli svoje, a jedino u čemu su se svi složili, i politički analitičari i građani, činjenica je da Hrvatska mora budućeg predsjednika države potražiti u drugom krugu, 5. siječnja 2020.

Komotna pozicija koju u predsjedničkoj kampanji imaju vječni mudraci koji do samih izbora znaju bolje od svih što je činiti onima koji u izbornu utrku ulaze, prestaje onog trenutka kada rezultati postanu poznati.

Ni ovi izbori nisu bili izuzetak, i osim predvidljivog drugog kruga u koji će ići dvoje od troje kandidata kojima su ispitivanja javnog mnijenja davala proteklih mjeseci najviše šanse, veliki broj tih i takvih analiza naprosto je pao u vodu.

Čak i prognoza kako će kiša više utjecati na izlaznost birača od predizbornog sučeljavanja, jer ovakav potop u gotovo cijeloj zemlji na izborni dan se ne pamti, pa je opet stotinjak tisuća ljudi više nego li prije pet godina izašlo na birališta.

Najzadovoljniji rezultatima prvog kruga može biti Zoran Milanović koji u finalni okršaj za Pantovčak kreće s prve startne pozicije, pogotovo što mu popularnost nakon povratka iz političke mirovine kontinuirano raste.

Milanović je unatoč svom karakteru, koji je i sam proglasio svojim najvećim neprijateljem, najprije uspio pacificirati stranačke nesuglasice, jer u početku nisu svi SDP-ovci bezrezervno podržavali njegovu kandidaturu.

Potom mu je pošlo za rukom okupiti i najveći dio lijevih i liberalnih stranaka te motivirati dio onog neopredijeljenog pristojnog svijeta da izađe na birališta, pokisne i iskaže mu povjerenje.

Kolinda Grabar-Kitarović objektivno je bila u najtežoj poziciji ne samo zbog opasnog izazivača Milanovića već i jakog protukandidata iz vlastitih, desnih redova Miroslava Škore, koji je okupio sve one ne toliko nezadovoljne njezinim mandatom koliko novim, »proeuropskim« imidžem HDZ-a Andreja Plenkovića.

Doduše, aktualna predsjednica i sama se potrudila da svojim ispadima dio neopredijeljenih i nestranačkih birača udalji od sebe, ali to joj u drugom krugu neće biti uzeto za zlo, ako naravno ne nastavi sa svojim katastrofalnim gafovima.

Iako je u trenutku pisanja ovog teksta Miroslav Škoro još uvijek imao teoretskih izgleda za ulazak u drugi krug, njegov rezultat je, bez obzira na sve, iznad svih očekivanja.

Ako Škoro i ne uspije zasjesti na Pantovčak, s ovolikim brojem glasova desnice i krajnje desnice nameće se kao ozbiljan lider onih koji će sljedeće godine na parlamentarnim izborima pokušati osvojiti Banske dvore ili barem u konačnici detronizirati Andreja Plenkovića u HDZ-u.

Škoro se pokazuje kao jedini koji može objediniti tako šaroliku grupaciju desnih snaga, od konzervativaca preko mostovaca do razočaranih hadezeovaca, koji bi pod njegovim vodstvom, uz malu pomoć Željke Markić i veliku Crkve u Hrvata, mogla postati relevantnim političkim faktorom s ambicijom da od HDZ-a preuzmu vodeću ulogu na desnici.

Koliko god to na prvi pogled zvučalo paradoksalno, Zoran Milanović bi kao predsjednik čuvao leđa premijeru Andreju Plenkoviću, jer bi pridonio stabilizaciji njegove vladavine u situaciji kada Hrvatska uskoro preuzme predsjedanje Vijećem EU-a.

Ne samo što su njih dvojica izašla iz istog političkog šinjela MVPEI-a okrenutog Bruxellesu, već Plenković nikada nije bio, niti će to biti za one koji su se okrenuli Škori, hadezeovac s dna kace.

Milanović s Pantovčaka ne bi, čak da i može, »pomagao« Bernardiću u premijerskoj utrci, a ono što Plenkoviću nikako ne treba do sljedećih izbora je otvaranje novih frontova. Milanović mu to garantira čak i više od Kolinde Grabar-Kitarović koja je pokazala kako nije imuna na unutarstranačka previranja u HDZ-u unatoč tome što ju je predsjednička funkcija obavezivala na neutralnost.

Sve što o tome trebamo znati saznat ćemo 5. siječnja, a dok birači ponovo ne uzmu vlast u svoje ruke, glavnu riječ će opet imati analitičari kojih je sa svakim izborima sve više. Bit će to još jedni najneizvjesniji i najpresudniji izbori u kojima ćemo sudjelovati.