Percepcija javnosti je vođena bombastičnim napisima u novinama. Oni su jednostrani i stavljaju se radi čitanosti, a ne zbog onoga što se dogodilo. Zbog ovoga se često nepotrebno dižu tenzije…

Pročitajte još jednom gornju rečenicu, polako, riječ po riječ, sričite, slovo po slovo još jednom. Izgovorio ju je Hrvoje Visković, glasnogovornik Županijskog suda u Zadru, pravdajući sramotnu odluku suca tog istog suda Ivana Markovića o puštanju na slobodu petero od sedmorice osumnjičenika, dvojica su maloljetnici koji nisu niti privedeni niti ispitani, za: opetovano grupno silovanje, seksualno iskorištavanje, ucjenjivanje te fizičko i psihičko maltretiranje petnaestogodišnje djevojčice koje je trajalo punih godinu dana.

Zbog čega to novinari po Hrvoju Viskoviću, a slijedom toga i Ivanu Markoviću, »često nepotrebno dižu tenzije«? U kaznenoj prijavi policija je navela da su osumnjičeni od kolovoza prošle do srpnja ove godine u više navrata grupno silovali djevojku koja je tada imala 15 godina.

Pritom su ju snimali mobitelom i tim snimkama ucjenjivali, a kako bi je dodatno uvjerili da će prijetnje i ostvariti, njezin bivši dečko, inače i jedan od osumnjičenih silovatelja, djevojku je nekoliko puta i pretukao ne bi li je »uvjerio« da o tome nikome ne govori.

Djevojčica je postala žrtva iživljavanja nakon jedne zabave društva s kojim se družila tijekom ljeta. Tada su je, nakon konzumiranja alkohola, zaključali u sobu te ju je 19-godišnjak silovao. Prema saznanjima policije, u razdoblju od godine dana mladići su maloljetnicu grupno silovali u najmanje šest navrata. Samo jednom u takvom silovanju sudjelovala su dvojica mladića, u ostalim situacijama trojica ili četvorica.

Što je u svemu ovom navedenom za Hrvoja Viskovića, a slijedom toga i za Ivana Markovića, »bombastično«, a što »jednostrano«? Činjenice koje su novinari saznali od policije i onda ih objavili radi »čitanosti« ili to što nisu saslušali i »drugu stranu«, silovatelje i njihove roditelje, čija je priča naravno sasvim drugačija?

I znaju li uopće glasnogovornik i sudac, što je to novinarska profesija, što je to interes javnosti? I misle li da su se mediji i građani digli na zadnje noge zbog »bombastičnih napisa« ili zbog još jedne skandalozne odluke hrvatskog pravosuđa da nasilnike pušta na slobodu a od žrtve radi krivca, bombastičnom glupošću to proglašavajući »nepotrebnim dizanjem tenzija«!?

A sve to se opetovano događa u Zadru, gradu koji će zauvijek ostati zapamćen po »slučaju Daruvarac«, gradu u kojem su prijetnje i premlaćivanja novinara postali uobičajena pojava. Stoga za glasnogovornika i suca Županijskog suda ne postoji niti jedna jedina olakšavajuća okolnost, niti jedan suvisli razlog da ostanu na dužnostima koje su svojim reakcijama i odlukama debelo kompromitirali.

No teško da će njihovi pretpostavljeni, nadležni ministar i premijer bilo što poduzeti, jer ovo je samo još jedan primjer da ova država kada su pravo i pravda u pitanju naprosto ne postoji. Zato, dok takvi glasnogovornici i suci caruju na našim sudovima, dok predsjednici sudova smiju bježati policiji a onda izbjegavati sudske pozive, dok su nesmjenjivi i svemoćni zaštićeni svojim doživotnim mandatima, dok god svi pred zakonom nismo isti, ova će država biti tek bantustan hadezeovog plemena.

Ostalima tek ostaje sjetiti se Divljeg zapada i »Nepomirljivih« ili pak do neba zavapiti, poput kolegice Sanje Modrić:

– Pa voljeli bismo znati ima li sudac Marković kćer. Ima li sestru? Nećakinju? Hoće li imati unuku?

Da, cijelo ovo pravosuđe treba naprosto rastjerati, ono nema nikakvog smisla i samo je sebi svrha. I točka. Svaka daljnja riječ bila bi utuživa, jer, zna se, vrana vrani oči ne vadi. Ostaje tek zavist za Zdravkom Mamićem, koji nam se ovog puta ukazao kao pravednik iz Međugorja. Naime, jedino on svojim bivšim prijateljima, poznanicima i partnerima u sudskim togama može reći što god poželi i zna, a zna mnogo. I to nekažnjeno!