Moram priznati da me bilo pomalo strah. Ja, s već mnogo godina staža, iskusna, ali – jesam li spremna na promjene, na neke drastične rezove koje bi mogla, po svemu sudeći, donijeti preobrazba poslovanja u hotelu Bellevue koji dobiva pet zvjezdica? Možda je strah preteška riječ, jer nikad se nisam bojala učenja i rada. Uostalom, bila sam Jadrankina stipendistica, to mi je oduvijek, već od srednje škole nadalje, jako puno značilo – Jadranka je mnogo dala meni, i ja moram biti takva prema njoj.
U ugodnom ambijentu jednog od kutaka za razgovor raskošnog, a opet tako prisnog, susretljivog i bliskog hotela Bellevue, koji se prije punih 55 godina smjestio u malološinjski Čikat, razgovarali smo s Irenom Furman, baristicom jednog od najprivlačnijih hrvatskih hotela koja je unutar Jadranke došla do impresivnih 35 godina staža. Iako je, kako je sama istaknula, bila u razmišljanjima koja su je »strašila« novim edukacijama s kojima se morala susresti, danas je upravo ona jedna od najboljih u svom poslu.

U hotelu Bellevue od 1992. – Irena Furman, snimio: Vedran Karuza

– Kako sam vam i rekla, završila sam u Malom Lošinju srednju ugostiteljsku školu da bi mi prvo radno mjesto bilo u hotelu Punta u Velom Lošinju. Pet sam godina u tom objektu stjecala iskustva, saznanja o kompleksnosti posla kojim sam se odlučila baviti, da bih 1992. došla u »stari« Bellevue. Kažem »stari« jer ga danas tako nazivamo, mada je on i prije, i u tom svojem prethodnom izdanju, bio predvodnik malološinjskog hotelijerstva, pojašnjava nam Irena.

Vrt sa začinskim i aromatičnim biljem

A dok ona pojašnjava svoj profesionalni hod kroz život, njezini mladi nasljednici nam donose – piće osvježenja. Intenzivno crveni koktel, bezalkoholni jer tek je jutro. Uzimamo prvi gutljaj i dolazimo do nemalog iznenađenja. Nepce naviklo kod takvih napitaka na siloviti udar slatkoće, pretjerane količine bijelog, rafiniranog šećera, najprije je u čudu jer tog zamornog sladila nema, a onda šalje poruku odobravanja. Kad se pak i retro okus dovoljno razbistri, oduševljenje je jedina riječ kojom bismo opisali priču o najnovijoj generaciji bezalkoholnih koktela u Bellevueu.
– Vidite, to je ono o čemu sam vam govorila. Dolaskom novog Bellevuea istaknuto je bilo kako moramo postati predvodnicima novih trendova – maksimalno se posvetiti ekologiji, autohtonosti i najzdravijim nutricionističkim uputama. Uostalom, na krovu Bellevuea je vrt sa začinskim i aromatičnim biljem Lošinja, tako da u velikoj mjeri sami proizvodimo taj dio sastojaka naših koktela. Sami stvaramo i glavne baze, ekstrakte agruma primjerice, za koktele koji za njih posebno razvijenom tehnologijom doživljavaju svoje potpuno autorstvo nas, ugostitelja Jadranke, pojašnjava nam Furman.
A mi pak, gledajući je onako mladoliku, okretnu, praktičnu od frizure do garderobe, razmišljamo – čega se ona ovako kreativna i sposobna trebala bojati…? Možda jedino da se Bellevue boji njezinog odlaska u mirovinu koji se, eto, bliži.

Moja je želja da sve u ovom hotelu, i oko njega dakako, bude besprijekorno, baš onakvo kakvo sebi sami želimo u intimi svog doma
Vesna Knežević

Zajedno s njom, pomalo se nervozno vrpoljeći u jednostavno dizajniranoj fotelji smješka Vesna Knežević. U tamnoplavom kostimu, s frizurom koja ističe ženstvenost, ali i profesionalnost njezine funkcije, desne ruke glavne domaćice Bellevuea.

Gosti za nas nisu statistika, Vesna Knežević, snimio Vedran Karuza

– Jesam, malo sam nervozna jer, iako mi je u bliskom rodu nekoliko novinara, stati pred vas i razgovarati donosi i nemalo odgovornosti. Ja sam još daleko od mirovine, nedavno sam obilježila 25 godina rada u Jadranki, iznimnoj tvrtki koja mi je omogućila pravu izgradnju profesionalne karijere kojom sam jako zadovoljna. U Mali Lošinj sam stigla 1994. godine, kao i mnogi unutar ove tvrtke i samog Malog Lošinja, iz zadarskog područja, konkretno iz Islama Grčkog. Nakon sezonskih poslova uslijedilo je zapošljavanje za stalno, da bih od preobrazbe Bellevuea bila jedna od čelnih osoba njegovog domaćinstva. Posao mi je uistinu jako kompleksan, jer naš je hotel jedan od onih koji brigu o servisu soba vodi – 24 sata na dan. Nema, dakle, one rutine da se sobe i gosti izmijene u prvoj smjeni, ne. Žele li to naši gosti, njima će se besprijekorni red u sobu vratiti i usred noći. Baš kao što će im maksimalno kvalitetno i profesionalno biti posluženo željeno jelo i u dva sata u noći. Znate, Bellevue je objekt predivne arhitekture, istinski lijep hotel, no sve bi to bilo uzalud da nema jednakih takvih ljudi, nas osoblja, pojašnjava nam Knežević.

Da sve bude besprijekorno

A Bellevue se uistinu može pohvaliti mnogim odrednicama koje uvrštavaju prefiks predivan: smještaj, pogled, izgled, plaža i ono čemu se s razlogom mnogi dive – hortikulturnim uređenjem okoliša.
– Tako je, i okoliš je jedan od elemenata moga nadzora i zajedničke težnje prema besprijekornosti. Hortikulturno je tako osmišljen da uvijek bude svjež, da je uvijek neka od biljaka u svojoj punoj snazi i ljepoti. S druge strane, prostire se na 10 tisuća četvornih metara, tako da ga je i fizički vrlo zahtjevno održavati. Nadam se da ste i vi, kad ste dolazili, uživali u našem raslinju, kaže nam Vesna Knežević.
Štoviše, odmah smo se upustili i u razgovor s ljudima koji su tog sunčanog travanjskog jutra bili aktivni na uređenju zelenila Bellevuea.
– Jadranku i pojedine njezine sastavnice, ovisno gdje tko radi, najveći broj zaposlenika doživljava kao svoj dom. Ja vam, primjerice, ne činim baš nikakvu razliku između svog doma i Bellevuea. Hoću reći – nije mi ovo samo posao, samo izvor prihoda, ne. Moja je želja da sve u ovom hotelu, i oko njega, dakako, bude besprijekorno, baš onakvo kakvo sebi sami želimo u intimi svog doma. Želim da gosti osjete da oni nama nisu samo ljudi koji dođu i odu, da nisu statistika, nego osobe koje dolaze u naš dom. Da smo u velikoj mjeri u pravu kad se tako osjećamo i ponašamo, pokazuju i ocjene gostiju. One su fantastične jer u zoni domaćinstva, dakle izgleda, čistoće i servisa u samim sobama, dosegnuli smo – 100 posto! Više ne može. Vrlo slično, s 94 posto smo ocijenjeni i u zajedničkim prostorima, tako da su nam rezultati jednaki broju zvjezdica – odlični, s nemalo je ponosa istaknula Vesna Knežević dok nas je ispraćala prema novom odredištu naše slavljeničke turneje – Aurori.

Rekorder Jadranke

Još jedan mitski i obljetnički Jadrankin malološinjski hotel koji, jednako kako i susjedna Vespera, ove godine puni 45 godina od kada dočekuje goste u Sunčanoj uvali. Na prvom koraku osjeća se domaćinska atmosfera, a kad vam je još i prvi kontakt Elvir Mešić, konobar s 36 godina staža, greške ne može biti.
– Sretna sam osoba. Kad se osvrnem i vidim što je iza mene, sretan sam sa svakim danom koji sam proveo ovdje: u Malom Lošinju, Jadranki i posebno ovoj lijepoj Aurori. S obzirom na to da brojim neprekinutih 35 godina rada u njoj, ujedno sam i rekorder Jadranke u neprekinutom radu na istoj poziciji. Ako netko pomisli kako je to monotono ili »dosadno«, za sebe, eto, mogu reći kako uopće nisam ni primijetio kada je i kuda proletjelo ovih 35 godina moga rada, ma slobodno mogu reći i života u Jadranki i Aurori, ponosno nam naglašava iznimno elokventni i susretljivi, ali i naglašeno profesionalni Elvir. I svojim gospodskim gardom priziva u sjećanje niz konobara iz njegove mladosti koji su bili fantastični dio odrastanja i formiranja nekih prijašnjih generacija.

Dijete Jadranke – Elvir Mešić, snimio Vedran Karuza

Elvir Mešić je inače u Mali Lošinj stigao kao obrazovani konobar iz Prijedora. Nakon završetka srednje ugostiteljske škole prvo mu je radno mjesto bio Poreč, no vrlo se brzo zamijenio i stigao u Jadranku. I – nikad nije požalio.
I dok on raskošno i tečno veze priču svog života, do njega, pomalo nestrpljiv, sjedi Slavko Jurjević. Još jedan dio goleme plejade Zadrana koji su na pragu punoljetnosti stigli u Mali Lošinj. Da bi u njemu zauvijek ostali. Za razliku od većine s kojima smo tog opojno sunčanog dana razgovarali na Lošinju, Slavko je bio u potpuno drukčijoj odori. Jadranka je, osim u podizanju profesionalnih kriterija osoblja, jako mnogo pažnje posvetila i njihovim uniformama. I dok su zaposlenici Jadranka trgovine u žarko crvenim odorama, ljudi koji rade na uređenju okoliša, kao i oni koji brinu o održavanju, su u uniformama boje pijeska, elegantno nenametljivi, gotovo se doimaju poput rendžera iz američkih nacionalnih parkova.

Dolaskom novog Bellevuea istaknuto je bilo kako moramo postati predvodnicima novih trendova – maksimalno se posvetiti ekologiji, autohtonosti i najzdravijim nutricionističkim uputama.

– Sad dok sam vas čekao, mislio sam se pohvaliti kako za par dana, 16. svibnja, slavim 40 godina staža. A onda sam se uhvatio informacije iz radne knjižice u kojoj stoji – 1983. godina. Kako god, ja sam vam osoba koja vodi održavanje zone u kojoj se nalaze hoteli Aurora i Vespera, a na sličnim sam poslovima, kako sam rekao, već 39 godina i sasvim sam sigurno jedan od najstarijih djelatnika Jadranke, pojašnjava nam Jurjević. Da bi se u priču opet uključio Mešić.

Stalno u pripravnosti – Slavko Jurjević, snimio Vedran Karuza

– Ma znate što, mi smo vam, Slavko i ja i još mnogi drugi, djeca Jadranke. Ona nas je baš, u pravom smislu, odgojila, i to ne samo profesionalno. Naučila nas je biti dijelom tima koji vodi sve ovo, naučila nas je biti ponosnima na kojem god poslu se nalazili. Mnogo smo i mi njoj dali, jer nema te obaveze ili tog hobija koji bi bio ispred posla koji svatko od nas obavlja. Uzajamno poštovanje, i mnogo više od toga, pojašnjava nam Mešić.

Stalno u pripravnosti

Jurjević je pak elektrotehničku školu završio u Zadru, da bi mu se karijera i život realizirali na, po prilici istoj paraleli, samo desecima milja prema zapadu.
– Uglavnom sam vodio održavanje pojedinih sekcija Jadranka hotela. Nas je u pravilu malo, a kada pukne cijev ili »ispadne« struja, moramo djelovati poput hitne pomoći ili vatrogasaca. Nestane li struje, ne radi li neka komponenta u kuhinji – panika. I zato smo vam mi stalno u pripravnosti, sve dok nam ne prođe radni vijek. Imao sam jedan dugotrajni period od 11 godina koliko sam radio i u automatskoj praonici, pravom čudu tehnologije u to vrijeme, koja je na sat prala, sušila i peglala 700 kilograma rublja. No, svakom stroju dođe kraj, pa i njoj. Danas je pranje rublja »vanjska« usluga, a ja ću, kako stvari stoje, radeći na ovoj poziciji, jako kompleksnoj moram priznati jer objekata je puno, a nas na održavanju malo, ni deset, dočekati penziju. Čekam li je jedva? I da i ne. Teško je, jer desetljeća su to predanosti poslu, a opet, treba se malo i odmoriti, posvetiti potomcima – kupiti barku i odlaziti u ribolov, kao što mi to stalno sugerira Elvir.
Završio je Jurjević i ovaj set naših razgovora unutar sustava Jadranke. Čvrst i odrješit, baš onakav kako poslovično doživljavamo tehničku inteligenciju i ljude koji sigurno i suvereno znaju brzo otkloniti, za veliku većinu nas – nerješive kvarove.
Obitelj i dom. Ima li ljepše, bolje i ponosnije što može čuti menadžment bilo koje tvrtke? Teško. Ujedno, ima li ljepše rođendanske čestitke koju si Jadranka može poželjeti za 75. rođendan? Da, baš teško: »Jadranka 75 – i obitelj i dom«!