Pakt o migracijama i azilu koji je nedavno usvojio Europski parlament na koncu aktualnog mandata izazvao je osudu više od 160 europskih i međunarodnih nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava, među ostalim i Amnesty Internationala (AI), Human Rights Watcha (HRW), pa sve do Međunarodnog odbora za spašavanje (IRC).

Njime se pooštruju pravila za dobivanje azila, obavezuje zadržavanje svih migranata na granicama EU-a i olakšava deportacija. Paket deset zakonodavnih rješenja nakon višegodišnjih pregovora progurala je heterogena skupina europskih pučana, socijaldemokrata i liberala, dok su protivnici bili klubovi Ljevice i Zelenih. Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije (CMS) upozorava da je riječ o nehumanom rješenju koje krši prava izbjeglica i migranata.

Odbijanje azila

Sporni pakt o migracijama i azilu uskoro dolazi pred Vijeće EU-a, a njegovo prihvaćanje pred tom institucijom nakon Europskog parlamenta smatra se formalnost. Koje su glavne zamjerke velikog broja nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava diljem EU-a pa tako i CMS-a ?

– Prihvaćanje pakta pred Vijećem EU-a zaista je samo formalnost. Brojni stručnjaci u području migracija već godinama upozoravaju na katastrofalne posljedice koje će implementacija Pakta imati na zaštitu ljudskih prava izbjeglica i drugih migranata. Paktom se trebao reformirati i unaprijediti Zajednički europski sustav azila, ali umjesto unapređenja prihvata, zaštite i integracije diljem EU-a, servirano nam je rješenje koje dokida dosadašnje standarde i unazađuje europski sustav azila. Radi se o kompromisu pod pritiskom antimigrantski nastrojenih vlada, a kako bi se izbjeglo moguće i gore rješenje kada predsjedanje Vijećem EU-a od Belgije preuzme Mađarska.

Osnovni problem Pakta je što zbog trenutnih političkih interesa dokida standarde zaštite ljudskih prava koji su se godinama gradili, kao i vrijednosti koje se smatraju temeljem EU-a. Cilj je, dakle, sprečavanje migracija u Europu kroz pojačano korištenje detencije, procedure u sivoj zoni ljudskih prava i eksternalizaciju migracija u treće zemlje. Pakt uvodi i fokusira se na granične i ubrzane postupke koji ograničavaju temeljitu procjenu potreba za zaštitom i time umanjuju šanse za dobivanje zaštite, a najčešće se odvijaju u detenciji pre-screening centara na vanjskim granicama.

Proces probira u pre-screening centrima omogućuje državama da odbiju pristup azilu koristeći administrativne alate koji osobe tretiraju kao da nisu niti stupile na teritorij EU-a i ne izručuju im odluku već obavijest protiv koje nemaju pravni lijek. Pakt dodatno skraćuje rokove za žalbe i uklanja automatski suspenzivni učinak, čime mnogi mogu biti deportirani prije nego što se njihova žalba sasluša. Pakt produljuje odgovornost zemalja na vanjskim granicama EU-a, čime je potpuno promašena prilika za reformu Dublinske uredbe, legalizira i proširuje koncept »sigurne treće zemlje« kojim širi kriterije za odbijanje azila, riskirajući njihovu deportaciju u potencijalno opasne države.

U vremenima krize ili kada se suočavaju s »višom silom«, države mogu odstupiti od europskog azilnog prava i izazvati masovno kršenje ljudskih prava.

Dio stručne javnosti pa i angažirani mediji koji prate ovu problematiku upozoravaju da je paket zakonodavnih rješenja uokviren u pakt, zapravo, neprovediv u praksi. Slažete li se tom tezom ?

– Bila bih oprezna sa zaključkom da je neprovediv u praksi. Ono što brine je da se taj način kosi s međunarodnim i europskim zakonodavstvom i dosegnutim standardima zaštite ljudskih prava. Porazno je svakako što je EP pozdravio Pakt kao humano rješenje, jer Pakt to nije. Kad govorimo o Hrvatskoj, implementacija Pakta nas itekako treba brinuti. Treba nas brinuti hot-spot situacija do koje će implementacija dovesti na vanjskim granicama, kako kroz uspostavu pre-screening centara, tako i kroz produljenje odgovornosti za sve osobe kojima je Hrvatska bila prva zemlja ulaska.

Treba nas brinuti kako će država koja sustavno krši ljudska prava izbjeglica i drugih migranata provoditi granične procedure, proaktivno koristiti detenciju i vraćati osobe u »sigurne zemlje«. Ne želimo da Hrvatska postane sabirni centar, nego da unaprijedi svoje kapacitete prihvata, standarde zaštite i integracije i pruži podršku lokalnim zajednicama i dobrodošlicu novim sugrađanima.

Rasno profiliranje

CMS se dugi niz godina aktivno bavi fenomenom migracija i azila, ukazujuću na potrebe humanog pristupa i solidarnosti društva prema ljudima u pokretu kao i stranim radnicima koji su došli raditi u Hrvatsku. Kakve trendove primjećujete ?

– U Hrvatskoj se već osam godina susrećemo sa sustavnom praksom nezakonitog protjerivanja i kršenja ljudskih prava izbjeglica. Paralelno s time, već gotovo desetljeće nemamo javnu migracijsku politiku, a već pola desetljeća ni nacionalni Akcijski plan za integraciju. Govorimo dakle o kontinuiranom manjku političke volje.

U posljednje vrijeme primjećujemo porast fizičkog i verbalnog nasilja prema migrantskim radnicima, uz brojna kršenja radničkih prava kojima su kontinuirano izloženi, porastu nasilja prema osobama koje su označene kao rasno drugačije, koji na ulicama govore arapski ili ženama koje nose hidžab. Primjećujemo i institucionalno nasilje, rasno profiliranje u javnom prijevozu, na ulicama ili aerodromima, policijsko nasilje na granicama, otežano ostvarivanje zajamčenih prava…

Trebamo osvijestiti da su to naši susjedi, ljudi koji obnavljaju vrtiće i bolnice nakon potresa, koji nam dostavljaju hranu, rade u marketu, ljudi koji dijele naše probleme i snove, koji teže dostojanstvenom i boljem životu, baš kao i mi.

U medijskom diskursu nastavno na onaj politički i dalje se koriste termini »ilegalne migracije«, »ilegalni migranti«. Koliko je ta terminologija pogrešna i diskriminatorna ?

– Nazivanje osoba ilegalnima ne samo da je činjenično netočno, već je i duboko nehumano. Osoba ne može biti nezakonita, odnosno ilegalna, već samo njezini postupci. Godinama već promatramo i upozoravamo na zaokret političkog i medijskog diskursa o migracijama. Početkom humanitarne krize od 2015. godine korišteni su termini izbjeglištvo i izbjeglice, s vremenom su ti termini zamijenjeni terminima migracije i migranti, da bi posljednjih godina bili reducirani isključivo na termine ilegalne migracije i ilegalni migranti.

Ta promjena u diskursu nije slučajna i nije se dogodila preko noći. Radi se o političkim naporima da se vrlo heterogene skupine izbjeglica i drugih migranata homogeniziraju i dehumaniziraju, uz često korištenje dezinformacija i stereotipa.

Potrebno je prvotno ljude vidjeti i oslovljavati kao ljude, a potom razumjeti i pravilno koristiti različite pojmove. Važno je osvijestiti da migrant nije negativan termin, bez obzira na političke pokušaje da se ta riječ učini negativnom.

Migrant je svojevrsna natkategorija, pojam koji obuhvaća i osobe koje dobrovoljno ili prisilno migriraju – primjerice, migranti su svi hrvatski državljani koji su odselili u inozemstvo u potrazi za boljim životom, kao i oni koji su izbjegli s ovih prostora 90-ih godina. Izbjeglice nisu samo osobe koje bježe od rata, nego i one u strahu od progona zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti društvenoj skupini ili političkog mišljenja.