Komunikolog i asistent na Veleučilištu Bernays Maro Alavanja u razgovoru za naš zbog čega u Hrvatskoj, ali i u cijeloj EU postoji relativno malo zanimanje za EU i što europske institucije rade da objasne građanima zbog čega je bitno ono što se događa u Bruxellessu i Strasbourgu.

– Meni je jako zanimljiv bio jedan citat još 2017. Craiga Olivera koji je bio šef komunikacija Davidu Davidu Cameronu. Nakon Brexita napisao je knjigu kako je sve to izgledalo. A jedna od ključnih njegovih rečenica je bila – tko radi PR za EU? Jer čak ni u Velikoj Britaniji koja je razvijenija u shvaćanju stvari u demokratskoj participaciji, imali su veliki problem boriti se s onim jeftinim emocijama zbog kojih su Britanci na kraju i izašli iz EU-a. EU generalno ima percepcijski problem kojim se jedino bavi na način da financira vidljivost europskih projekata. To možda i jest onaj najkonkretniji primjer za koji se ljudi mogu uhvatiti. A to je da doista vide neku novu izgrađenu školu, neku novu cestu izgrađenu europskim novcem. Uglavnom je to najčešće infrastruktura. Nekakvi soft projekti jako rijetko dolaze do ljudi i privlače njihovu pažnju.

I ljudi se s njima jako rijetko mogu poistovjetiti. S druge strane, što se tiče Hrvatske nema ništa dosadnije od ove prošle kampanje za parlamentarne izbore. Osim Milanovićevog ulaska u kampanju sve ostalo je bilo bez sadržaja i prilično dosadno. A sada je, kada su u pitanju izbori za Europski parlament, još gore. To je među ostalim i zbog toga što je sastavljanje nove Vlade potpuno prekrilo kampanju za europske izbore. To je jedan segment problema manjeg zanimanja za europske teme. Drugi je što u ovom trenutku Europi kronično nedostaju lideri. Ne znate kome se okrenuti i koga podržati. Ne znate kamo i u kojem smjeru EU ide. To se vidi i po tome što je od velikih sila EU zadnja po inovacijama i po ulaganju u znanost. Kinezi i Amerikanci gaze je kada je u pitanju produktivnost. I sada umjesto da pričamo o jednom od najvažnijih izbora s obzirom na konkekst AI-a, block chaina, sigurnosti i svih ostalih stvari koje se događaju oko nas, mi potpuno zanemarujemo ove izbore na kojima će se krojiti budućnost kako cijele EU tako i njenog proračuna, odnosno kako će se on raspodijeliti.

Negativna selekcija

Kako ocjenjujete prisutnost europskih tema na izborima za Europski parlament u Hrvatskoj?

– Činjenica jest da ljudi vide infrastrukturne projekte. Ali nisam siguran jesu li i koliko emotivno vezani za njih, odnosno hoće li biti dovoljno racionalni da svoj glas daju samo temeljem toga. Takve kampanje obično ne motiviraju glasače. Europski parlament je počeo raditi zanimljive kampanje s raznim eventima i influencerima kako bi se europski izbori približili mladima. Ali to još uvijek nije na dovoljnoj razini. I to zato što ne vidimo neki posebni naboj oko kampanje. O kampanji se ne priča. Nama se kampanja svela na nekakva tri ili četiri momenta koji su vrlo upitni u smislu da bi mogli izvući više ljudi na izbore za Europski parlament. Stranke pokušavaju privući pažnju na sebe kroz neke PR inicijative, ali tu nekog velikog sadržaja nema. Kompletno smo lišeni sadržaja. Većinom se u kampanji za europske izbore preslikavaju nekakvi odnosi nastali nakon rezultata za parlamentarne izbore. I sada više pričamo o sastavljanju Vlade, što je na kraju krajeva možda i logično, i odnosima unutar Vlade, što nije logično, nego o europskim izborima koji uređuju u kojem će smjeru Europa ići. Mi u Hrvatskoj već dugi niz godina imamo negativnu selekciju u politici. Intelektualno smo potpuno devastirani. A slična je situacija i na razini EU-a. Tko su ti lideri prema kojima bi mladi ljudi, ali i svi ostali, pogledali i onda išli za njima. Njemački kancelar Olaf Scholz se totalno pogubio, nema autoritet. Francuski predsjednik Emmanuel Macron se nešto trudi, ali nema jasnu politiku. Imamo tu i estonski premijerku Kaju Kallas koja možda nema toliki autoritet, ali ima najbolja pozicioniranje od svih tih europskih lidera. To je ključ svega. Ta intelektualna i kadrovska potkapacitiranost europske politike.

Koliko na odaziv utječe način izbora predsjednika Europske komisije preko takozvanih spitzen kandidata koji su ne samo nepoznati na širem području EU nego za neke od njih malotko zna i u njihovim vlastitim zemljama.

– Sustav izbora je definitivno jedan od segmenata zašto smo u situaciji u kojoj jesmo. Previše se bavimo političkim odnosima, a ne nečim što je vrijedno ljudima. Po meni, nikada nije bilo teže biti dobar politički lider ili dobar političar. Recimo nekakav Facebook status koji ne mora imati nikakve veze s istinom može vam promijeniti čitav radni dan. Može pokrenuti medijski ciklus koji će neku važnu temu odvesti u potpuno drugom smjeru. I na to se onda nakače nekakvi drugi dionici poput udruga ili političkih stranka i onda naprave dodatni problem. Imate cijelu jednu temu kojoj se morate baviti, a koja nije nužno vezana na istinu. Tako da u tom smislu nikada nije bilo teže biti politički lider.

Potraga za liderima

Svima koja prate izbore jasno je da još uvijek najveći politička težina u zemljama članicama. Da Europu vode Sholz, Macron i Sanchez, a ne von der Leyen i članovi njene Europske komisije. Koliko to utječe na to da puno ljudi smatra da europski izbori i nisu previše važni. Tako nije sam u Hrvatskoj već i u cijeloj Europi. Puno su važniji francuski predsjednički ili njemački parlamentarni izbori od onih za Europski parlament.

– Nisam siguran koliko šira javnost uopće razumije i prati te odnose. To razumiju analitičari i komentatori, kao i novinari koji izvješćuju iz Bruxellesa, ali većina ljudi o tome zasigurno ne zna ništa. Oni samo traže lidere u ovim nesigurnim vremenima. A njih dovoljno profiliranih u ovom trenutku nema. Po meni, tu priča u ovom trenutku završava. Političke odnose i sustave po kojima se biraju europski čelnici, ljudi naprosto ne razumiju i nije ih ni previše briga. To pogotovo vrijedi za razinu EU-a. To često vrijedi i za parlamentarne izbore na razini pojedinih država, a kamoli ne za ove birokratske i kompleksne procese od načina rada odbora Europskog parlamenta pa do toga kako će proći spitzen kandidati. Tako da mi se to ne čini ključno. Ključan je nedostatak vodstva, leadershipa u EU.

Kako mladima iskomunicirati da izlazak na izbore za Europski parlament ipak ima itekako smisla?

– To je svakodnevni posao i to je ono što ima veze s onim pitanjem s početka intervjua – tko radi PR za EU. To je proces koji se mora događati kontinuirano. A mi jedino što imamo je to da se šest mjeseci prije izbora pokreće kampanja u koju se uključuje poznate osobe i kada se pokreću neke generalne kampanje koje provodi Europski parlament. One uopće nisu loše, ali to nije dovoljno dugotrajno. Sve se svodi samo na to koliko dobro je netko napisao segment vidljivosti nekog projekta i koliko ga je on dobro odradio. Zato što se to kod nas većinom odrađuje. I onda ako vi to ne vidite na ploči da je to financirano od EU ili ako mediji nisu napravili veliku priču oko toga, što lokalni, što nacionalni, koliko je za neku zajednicu neki projekt bitan – bila to cesta, kanalizacija ili ulaganje u opremu u neki od regionalnih centara kompetentnosti ili u strukovnu školu – onda sve ostaje samo na ovim dnevnopolitičkim odnosima koji ne motiviraju ljude. Ono što treba napraviti da naglasiti poveznicu između donošenja odluke u institucijama EU-a i njihovim posljedicama na svakodnevni život u zemljama članicama. To je ključ komunikacije koja bi trebala pokazati važnost EU i europskih izbora. Mi smo to probali pokazati kroz praktične primjere kojima bi mladima mogli nešto značiti. Od Erasmus programa na kojeg su sad već navikli, do punjača za mobitele koje koriste. To su neke životne stvari na koje se cijela ta komunikacija treba usredotočiti. Na one životne potrebe ljudi i kako na njih što bolje utjecati. Treba komunicirati one stvari koje utječu na život pojedinca.