Europa, Europska komisija, EU parlament odavno su osvijestili da klimatske promjene utječu na sve aspekte gospodarstva i društva. I laik će se sjetiti kako je unazad desetak godina doneseno pregršt zakona i propisa na tu temu, od Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama do onog »Fit for 55«, ili pak teksta Provedbe europskog zelenog plana. Čast propisima, no je li stanovništvu EU-a u toj šumi odredbi i ciljeva jasno što je tu najvažnije, što je ono ključno na putu da se oživotvori zacrtano i da do 2050. godine Europa bude prvi klimatski neutralan kontinent? Neke odgovore smo potražili od glavnog ravnatelja Državnog hidrometeorološkog zavoda Ivana Güttlera. Za prvo pitanje je međutim kriv Prvi program Hrvatskog radija koji se slušao na putu do zgrade DHMZ-a.

Kisele kiše

Na radiju vijest kako je grupa Švicarki starije dobi tužila vlastitu zemlju Europskom sudu za ljudska prava jer ne rade dovoljno po pitanju klimatskih promjena zbog čega pati njihovo zdravlje. I sud im je dao za pravo. Švicarska nije članica EU-a, no čini se da na neki način uzimaju ljudi stvar u svoje ruke.

– Rekao bi da postoje dva smjera sudskih tužbi. Jedan je onaj kada se dogodi poplava, požar ili uragan, pa se građani okupe kako bi pokušali tužiti glavne doprinositelje klimatskim promjenama. To je jako nezahvalna tema, jer kad mi emitiramo CO2 emitiraju i Mađari, Bugari, Zimbabve, velike firme i one male. Teško je tu podijeliti odgovornost. Drugi smjer je ovo što se dogodilo u Švicarskoj, kad građani tuže svoju središnju vladu jer vide da nije dovoljno ambiciozna u politikama rješavanja uzroka klimatskih promjena i jačanja otpornosti društva na te promjene. Tužbe jesu jedan od alata pomoću kojeg društvo može prema donositeljima odluka malo povećati očekivanja, ali nisam siguran koliko se tužbama može napraviti. Ono što je meni najzanimljivije pratiti je velika uloga države na tržištu energije. Tu se jasnim zakonodavstvom mogu stvoriti uvjeti za brži prelazak s fosilnog goriva na obnovljive izvore energije. Europa se ne mora ništa sramiti, ima tu dobrih pokazatelja. Izvješće za 2023. kaže da dvije trećine električne energije dolazi iz čistih izvora energije. Nije to za baciti. Kad se gledaju samo obnovljivi izvori energije, hidroelektrane, vjetroelektrane, solarne elektrane, taj je postotak 44 posto. Bilo je na stotine tekstova tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća koji su govorili kako obnovljivi izvori energije mogu osigurati maksimalno 5 posto električne energije. Tvrdilo se da su ti izvori nestabilni te je nemoguće prognozirati njihovu pouzdanu proizvodnju. Ima elemenata i u europskim politikama gdje neke stvari idu u dobrom smjeru. Kad se gleda EU ili Hrvatska, danas se emitira manje stakleničkih plinova nego 90-ih, ili 2000. ili 2010. godine. To je dobar primjer. Naravno, s druge strane, imamo i cijelu knjigu onog što ne valja.

Činjenica jest da Europi klimatske promjene jesu tema. No, što je nama prvenstveni cilj, na čemu moramo inzistirati?

– Cilj svih ciljeva, glavni cilj, cilj za koji mislim da je izvediv što se fizike i kemije tiče, je imati ekonomiju i društvo koje je ugljično neutralno. To ne znači da društvo ne emitira CO2. Postoje neke tehnologije, poput proizvodnje cementa, u kojima je kemija procesa takva da dovodi do ispuštanja velike količine CO2 u atmosferu. Međutim, taj višak CO2 koji se u nekim procesima emitirao može se kompenzirati na način da će se posaditi više šuma, ili koristiti već postojeća tehnološka rješenja za industrijsko izvlačenje CO2 iz atmosfere. I kad kažemo ugljično neutralno društvo to znači da smo jako smanjili naše emisije CO2, a to što emitiramo uspijevamo izvući iz atmosfere.

Da bi to funkcioniralo, moramo postići globalno ugljično neutralno društvo. To nije kao sa sumporom i problemom kiselih kiša iz 70-ih godina prošlog stoljeća. Sumpor koji se emitira u Hrvatskoj, ne stigne u Kinu ili Australiju. S CO2 je drugačije. Ono što se emitira miješa se sa zračnim masama i širi u druge dijelove svijeta. Emisije CO2 u drugim zemljama svijeta utječu na klimu kod nas. Posljedice klimatskih promjena nisu samo fizički bliže mjestu gdje su izvori stakleničkih plinova. Može se dogoditi da Europa bude neutralni kontinent 2050., da imamo čista vozila, čistu proizvodnju energije, da su zgrade energetski obnovljene, a da nemamo klimatski neutralan svijet. U svakom slučaju, imati ugljično neutralno društvo je fizikalno i kemijski moguće društvo. A onda ulazimo na područje ekonomije, politike i upravljanja ovako složenom tranzicijom.

Koga će onda osviještene Švicarke tužiti bude li uistinu neutralnosti!?

– Ideja je da Europljani onda mogu reći evo primjera jedne zajednice koja je uspješno transformirala svoje društvo. To bi bio pregovarački primjer. Primjerice, u jednom mjestu u Slavoniji blizu mog rodnog mjesta čovjek je stavio na kuću solarne panele i odmah su se pojavile još tri, četiri kuće u blizini s panelima. Jednostavno gledaš što tvoj susjed radi i ako vidiš da manje troši na struju pomisliš zašto ne bih i ja. Postoji taj ljudski element većoj sklonosti promjenama kad vidiš da one funkcioniraju.

Težina problema

Je li nam taj cilj da smo neutralan kontinent 2050. ipak mrvu preambiciozan? Politika je, naime, spora, troma, a u Europskom parlamentu je i zemalja i zastupnika poprilično.

– Bitna je to razina radi koordinacije između zemalja. Energetski sustavi su povezani, postoji energetska unija, između država su i dalekovodi pa kad jedna država proizvodi više energije može je izvoziti. Nije loš taj smjer zajedničkog europskog tržišta. Mi se, međutim, moramo spustiti na znatno nižu razinu, na razinu grada, na razinu svoga doma. I tu su puno teži razgovori. Jer, ako ste vi gradonačelnik, recimo Vrbovca ili Knina, imate toliko svakodnevnih problema, a trebali biste odvojiti nekoliko sati u svom radnom danu kako biste razmišljali o dugoročnim potrebama svog grada. Kako će se proizvoditi hrana, kako će dolaziti energija, mogu li se objekti kojim upravljam energetski obnoviti… Za neke od odluka ne moramo čekati upute iz Bruxellesa ili Strasbourga, pogotovo u dijelu prilagodbe na klimatske promjene. Kad se recimo dogodi poplava, ili požar branimo se uglavnom sami, baš kao što svatko misli o svojoj obali kad se govori o rastu razine mora.

Ja bih rekao da je problem što je pitanje klime i njenih promjena još uvijek za većinu nas apstraktne naravi.

– Dobro ste to »piknuli«. Apstraktno je dok ne digne vjetar moj krov, dok meni tuča ne potuče nasade, dok moje dvorište ne bude pod pola metra vode zbog poplave. Postoje cijeli skup zelenih mislilaca, ekofilozofa koji tvrde da ćemo reagirati tek kad doživimo katastrofe puno većih razmjera. Jednostavno, dok se ne uvjerimo sami, na svoje oči, često nismo svjesni težine problema.

I zato je važno delegirati u parlamente ljude koji su s apstrakcijom raskrstili. Ako ih ima.

– Nema više toliko skeptika kad govorimo o klimatskim promjenama. Tijekom svog života vidimo promjene. Sada su najveće svađe oko toga kako ćemo sve to rješavati, kojim tehnologijama, hoćemo li zadati ciljeve u roku 10 godina ili ćemo sve produžiti na 15.

Meni se osobnom katastrofom čini to što ću 2050. biti već u poznim godinama. Inače katastrofičnim prognozama nisam sklon. No, jučer se s priopćenjem oglasila Služba EU-a za praćenje klimatskih promjena Copernicus i tamo ipak ima malo katastrofičnih podataka, tonova.

– Ima. Ožujak je najtopliji od svih otkad je mjerenja. Što nam se dogodilo!? Imamo klimatske promjene koje kroz deset godina za trećinu stupnja zagriju planet i imamo El Niño, prirodni fenomen koji dodatno podiže temperaturu cijelog planeta. Sad je u silaznoj putanji, tako da 2025. nećemo imati El Niño, što ne znači da će klimatske promjene stati. One idu i dalje. Sada smo imali možda malo veću dozu alarmizma, jer je 2023. bila najtoplija godina dosada, zabilježili smo veliki temperaturni rast. U 2025. taj će se porast malo usporiti jer ćemo imati drugu fazu, hladnu fazu, tog prirodnog fenomena u Pacifiku. Međutim, to su normalne promjene u klimatskom sustavu. Ono što nije normalno, na što mi klimatolozi upozoravamo, je taj osnovni trend kontinuiranog zagrijavanja planeta.

Ne mogu ne pitati i opet što je nama »malim« ljudima raditi, što možemo poduzeti već sada za spas planeta?

– Svaka obitelj, svaki pojedinac ima svoj način života koji na kraju godine kaže koliko smo tona CO2 emitirali, koliki je naš ugljični otisak. U prosjeku svaki Hrvat će emitirati od 4 do 5 tona CO2 godišnje. To je više manje usporedivo s ostatkom Europe. Najviše gdje pojedinačno emitiramo, odnosno trošimo najviše energije je na grijanje i hlađenje. Tu se dogodio zanimljiv efekt, da su ljudi postali svjesniji svoje potrošnje kad se dogodila energetska kriza s plinom u zimu 2022. godine. Trošilo se manje, više se pazilo na trošak grijanja nego sada. Trebamo biti malo pažljiviji. Primjerice, možda ne moramo grijati sve prostorije, nego samo one u kojima se najviše boravi. Također, novi sustavi za grijanje tipa dizalice topline su rješenje za ugljično neutralno zagrijavanje prostora ukoliko funkcioniraju na struju dobivenu iz čistih izvora.

Pitanje klime je očito usko vezano uz pitanje standarda.

– Možemo dobiti standard, i grijanje prostora, i rasvjetu, i mobilnost, transport bez fosilnih goriva. To moramo osvijestiti. Puno će teže biti riješiti pitanje proizvodnje hrane. Ne postoji čarobni lijek, to je mreža mjera koja se tiče energetske transformacije i proizvodnje hrane. Niz mjera će se morati posložiti da na kraju imamo klimatski neutralno društvo. A klimatski neutralno društvo ne znači siromašno društvo. Znači društvo u kojem svi imaju i dobar transport, dobar smještaj, zdravu hranu. Tehnološki je to moguće.

Dugoročne strategije u Europi

Klima i sva njena problematika su, sve se čini, onaj faktor koji zemlje Europe uvelike veže i spaja.

– Tako je. Hrvatska ima jako sretnu kombinaciju temperatura i oborina. Nismo dio svijeta u kojem se javljaju uragani; Jadran raste, ali ne toliko brzo kao neka druga mora. Broj toplinskih valova raste, kao i rizik od požara, ali je godišnja količina oborina ipak stabilna. I tu dolazimo do onog što ste spomenuli, do činjenice da su politički ciklusi takvi da se u pravilu gledaju mjere koje će trajati četiri godine. Nije stoga loša stvar što se u Europi donose dugoročne strategije. I tu sam optimističan, recimo kod realizacije ciljeva do 2040. ili 2050. Ne mora sto posto ljudi biti svjesno da postoje klimatske promjene, dovoljno je 20, 30 posto politički angažiranih ljudi koji očekuju od središnje vlade mjere koje nisu mrtvo slovo na papiru.

Projekt je realiziran uz potporu Europskog parlamenta.

Za objavljeni sadržaj isključivo su odgovorni autori.