A zašto bi netko želio ostati u Hrvatskoj? Kad bi si ovo pitanje postavio premijer Andrej Plenković, možda bi konačno postao impresioniran. Bilo čime. Čovjek koji nikakve kritike ne doživljava pretjerano, pa tako ni one upućene od Europske komisije, još jednom potvrđuje da je reformatorski potencijal njegove vlade na razini šuplje salonske diplomacije. Puno lijepih riječi iza kojih ne stoji ništa konkretno.

Plenković je jučer kazao kako on svoje reforme temelji na tri isprazne frazetine, koje je svaki premijer od 2000. naovamo ponavljao. A te floskule svode se na osnaživanje gospodarskog rasta kroz poboljšanje uvjeta poslovanja, jačanje djelotvornosti institucija i jačanje investicijskog potencijala. Može li mu se vjerovati?

Krenemo li u analizu dosadašnjih rezultata, vidjet ćemo da u gospodarskom rastu Hrvatska sve više zaostaje za svima u EU-u. BDP je u Hrvatskoj u zadnjem tromjesečju porastao za 2 posto, a u Sloveniji za 6,2 posto. Na godišnjoj razini rast je 2,8 posto, realno i daleko manje ako se izuzme turizam, a ta je stavka važna jer se idućih godina prognozira povratak turista na destinacije kao što su Grčka ili Turska, pa će i doprinos turizma biti sve manji, a posljedično će se smanjiti ionako nedovoljan rast BDP-a. Poražavajuće ostaje da su nas dostigle i prestigle Bugarska i Rumunjska, a Češku, Mađarsku ili Sloveniju više ne treba ni spominjati. Tako i val iseljavanja iz Hrvatske ima biti nastavljen unatoč svim jednako ispraznim i nevažnim demografskim mjerama o kojima priča ministrica Murganić, i ništa pritom ne radi. Nisu to više samo Njemačka ili Irska, bolji životni standard nude gotovo sve članice EU-a, emigracija više ne bira previše i ljudi odlaze u Češku ili Slovačku.

Druga frazetina tiče se jačanja djelotvornosti institucija, a to je užasno općenit pojam i programski cilj u kojemu ni teoretski nema ništa obvezujuće. Čime se uopće mjeri djelotvornost institucija? I kojih točno? Same Vlade, svakog pojedinog ministarstva, ili je možda u pitanju pravosuđe, ili govorimo o stotinama raznoraznih državnih agencija, ili je to 576 jedinica lokalne samouprave. Pa sve su to institucije i valja pretpostaviti da će one u kojima je na vlasti HDZ biti sve djelotvornije, a takve su u većini, pa je i uspjeh Plenkoviću zagarantiran, jer će on sam sebe hvaliti čim se približe izbori. Stvarajući dojam da iza njega stoje rezultati.

Jačanje investicijskog potencijala jednako je općenit pojam, izlizan od prečeste politikantske zlouporabe. Možda se trenutno jača investicijski potencijal Agrokora, te države u državi, a možda će i Plenković kao i svi njegovi prethodnici mantrati o stranim investitorima, kojih nema kad je riječ o ozbiljnijoj industrijskoj proizvodnji. Niti će ih biti. Ili će pričati o građevinskim investicijama ne mareći pritom za činjenicu da je hrvatska građevinska operativa danas nesposobna odraditi veće projekte, jer više nemaju ni radnika koji bi radili za hrvatske plaće.

Na čelu države danas imamo predsjednicu koja djeluje na razini dežurnog teoretičara bez ikakvih ovlasti da nešto doista mijenja, naravno i premijera koji predsjednicu i njezine kritike uopće ne doživljava, kao što ne doživljava ni ocjene Europske komisije, niti sumornu hrvatsku stvarnost zemlje za bježanje.

Plenković samo po jednoj karakteristici spada u najbolje premijere, koje je Hrvatska ikada imala. Nikada nitko prije njega nije tako uspješno, svojim smirenim diplomatskim tonom, fingirao kako meritorno i umješno vlada svim temama o kojima govori. Njemu se može postaviti doslovno bilo koje pitanje o bilo čemu i on će spremno krenuti odgovarati nižući rečenicu za rečenicom, ostavljajući tako dojam kako suvereno vlada materijom.

Ali kada se njegove riječi krenu raščlanjivati, u pravilu će se otkriti da u njima i nema ništa konkretno, osim napamet naučenih i sasvim općenitih političkih fraza kakve se mogu čuti u bilo kojem uredu briselske administracije.

– Želimo graditi takvo društvo u kojem će naši sugrađani, a posebice mladi, imati iste mogućnosti kao što imaju u razvijenijim članicama Europske unije, kako bi ostajali u domovini, ovdje mogli raditi i dostojno živjeti od svoga rada te zasnivati obitelj – kaže jučer Plenković. Super. Nema toga tko ovo ne bi želio. Samo što premijer nema pojma kako doći do ovako veličanstvenog postignuća. Nije mu to ni važno. Plenkovića nažalost nitko nema razloga doživljavati. Pitanje je tek kako njegov mandat preživjeti. I pritom ostati u Hrvatskoj.