Hrvatski političari rijetko i slabo koriste humor u svom javnom obraćanju, što je posljedica nedostatka opće govorničke naobrazbe i savjetnika za javnu komunikaciju, zaključak je jednog od 16 tekstova netom predstavljenog zbornika »Humor u svakodnevnoj komunikaciji«, izvještava Hina. Nije se, na prvu, teško s tom ocjenom složiti.

Ma… Elem, bio je to, činilo se jutrom, dan sasvim običan. Naš sugrađanin, recimo da se zove Pero, zorom je ranom, prije umivanja, a netom nakon pišanja, poletio na vagu. Elektroničku! Otkad je to čudo u kuću ušlo, naš junak bukvalno živi na vagi, ne doduše onako predano kao natjecatelji uratka »Život na vagi« pa da topi naslage sala nadnaravnom brzinom, nije to brate ni zdravo, ali taman tako da svako malo kontrolira je li odnedavno treniranje istopilo ijedan dek. Čudesa se na toj vagi događaju, otkrije se svašta, recimo frapantna razlika između težine kad ste u odjeći i kad ste bez odjeće. Zato se naš junak mjerio kad god je mogao; prije i poslije ručka, prije i poslije tuširanja, prije i poslije velike i male nužde, prije i poslije Dnevnika…. Nekada bi s vage silazio zadovoljniji, nekad manje zadovoljan, recimo zadovoljan kad vražja naprava ne bi detektirala da je, onako slab, smazao komad pice iz obližnje pekare, a nezadovoljan kada ne bi honorirala predano proždiranje mandarina i rižinih kolutića sve do istinske fizičke slabosti. No, to jutro, nekidan zapravo, dogodilo se dugo priželjkivano čudo! Na ekrančiću vage je pisalo – 99.9! Na ekranu su titrale brojčice koje inače čovjek viđa u Konzumovim dućanima. Na displeju je zapravo pisalo kako ne vagi nije čovjek nego akcijska neka ponuda koja teži i vrijedi i stoji 99.9 nečega!

I Pero je bio sretan, sretan koliko i predsjednica kojoj, pišu tiskovine, haljine nikada bolje pristajale nisu jer se stesala, ili pak premijer koji je nikad mršaviji jer ne pije kolu i ne jede čokoladice, ili Gordan Maras koji trči naokolo i ne jede tjesteninu, ili svi oni koji su shvatili da uz funkciju ide paprčnjak janjeta samo ako uz njega ide i skupa dijeta koja daje rezultate obnoć. Bio je dakle Pero sretan i posve nesvjestan kud će ga sve ta cijena Konzumova zadana odvesti. Život, naime, ide dalje lelujali vi na vagi, ili bili teško uzemljeni. Život je toga dana posebice krenuo dalje za Ivicu Todorića, čovjeka koji je do jučer imao Agrokor, a danas ima nas da napeto iščekujemo svaki njegov potez i provjerimo je li i bogati plaču, ili je i to mit i duda varalica. Na dan kada je vaga otkucala akcijsku težinu vrisnule su društvene mreže, a televizijske kamere se sjatile ni manje ni više nego pred frizerski salon gdje majstorske ruke majstora Nene šišaju sijede vlasi Gazdine. Nakon malo Londona, pa zanemarivo malo Remetinca, Ivica Todorić vratio se starim navadama. U salonu ga je pače dočekao Ivica Mudrinić. I on bio na šišanju, pa kad je već tu red je da se izljube i pozdrave. A kada je šišanje završilo krenuo je Ivica svojim golubovima, onima što pamte kako je i nekada, uredno nakon frizeraja, odlazio k njima da im baci koju mrvu, dvije, tri, eko ne i 99.9 njih. Te večeri Dnevnici su počinjali tom idiličnom urbanom pastoralom. E, da urbanom pastoralom, koliko god se kome činilo da to jedno s drugim ne ide. Kako i ne bi kad je, poput istinskog čarobnjaka, Ivica Todorić iz džepa i za nazočne novinare iz džepa izvadio, pa pred njih bacio mrvu, dvije tri senzacije. Izaći ću na izbore, a onda, dakako i pobijediti, reče otprilike Ivica Todorić. I svi su bili sretni, a i svi će, lako je moguće, živjeti takvi sretni do kraja balade, bajke ili već takvog nekog štiva. Ima idila, ima spokoja koji se ne diraju. Neni se vratila omiljena glava za šišanje.

Tako to i treba biti u zemlji za koju znanstvenici tvrde da njeni političari humor koriste rijetko i slabo. Vraga rijetko i slabo, koriste ga i to u najcrnjem njegovom obliku, na dnevnoj bazi. Naš se Pero jedva oporavio od šoka, kako zbog vlastite kilaže, tako i zbog tuđih golubova i tuđih, ako ne i svojih prijatelja, svjestan da njegovi, za razliku od Ivičinih, prijatelji ne golubovi, ni sto kuna ne bi u dva dana skupili a kamo li milijun eura slobode vrijednih.

Dobrim dijelom mu je pri oporavku pomoglo čitanje kolumne Borisa Dežulovića, one koja manje tretira nestašnu ročnicu i nestašnog joj instruktora što su se strasno zaigrali u autobusu na povratku s hodočašća, jer je takva bila božja volja, a više se bavi priopćenjem resornog Ministarstva u kojem se lijepo vidi kako je stand up by Damir Krstičević obuzeo sav MORH. Lijepo se, naime, tamo kaže: »Pobjednička Hrvatska vojska je od samog svog stvaranja institucija u koju hrvatski narod ima najveće povjerenje. Jaka Hrvatska vojska mnogima je trn u oku. Kao takva izložena je stalnim pokušajima dijela medija da senzacionalističkim prikazivanjem određenih događaja umanje njezinu važnost, demotiviraju njezine pripadnike i prikažu ih u negativnom kontekstu. Naravno da Hrvatska vojska kao dio društva nije izuzeta od pojedinih događaja koji odstupaju od uobičajenog i prihvatljivog. Za ministra obrane neprihvatljiv je i najmanji stegovni prekršaj, koji se u skladu sa zakonskim propisima sankcionira. Tako to radi uređeni sustav kakav je Hrvatska vojska. Nemamo razloga ništa skrivati, ali nećemo dozvoliti bilo kome da od »muhe pravi medvjeda«.

Humor! Opet! Ali nije sav! Šala šalu u nas tjera i kad se šaljivo ne čini već samo zavodljivo i romantično poput vaba što su ga mladi HNS-ovci grada Osijeka uputili fanovima. Da zavodljivo!? Ma neodoljivo s obzirom na to da kaže: »Fotkaj svoj grad, budi u top 10 i provedi dan s Ivanom Vrdoljakom!« Fotkaj grad, osvoji najviše lajkova, druži se s Vrdoljakom, a poslije je samo nebo granica. – Humor je dio svih društava od početka pisane povijesti. No, budući da znanost počiva na ozbiljnom, a humor na neozbiljnom, smatra se manje dijelom znanosti. Međutim, zbog toga je humor često dobar komentator, a nerijetko i demaskator ozbiljnog – kazala je predstavljajući zbornik teoretičarka književnosti Đurđica Čilić. Još je, kažu, dodala da humor nije samo zabava već da nosi »sedimentirana snažna značenja koja nisu uvijek svima čitljiva, ali to ne znači da su lišena snažnih učinaka dok obavljaju svoj podzemni rad«. Satrven od euforije jutarnjeg i humora dnevnog, na putu kući s posla naš Pero je svratio u prvu trgovinu. Rižini koluti učinili su mu se skupi, banana mu na uši izlazi, mandarine gnjecave. A i kao da će tko osim njega znati da je kupio tekući jogurt na akciji i Monte snack sićušni. I dođe on na kasu. I kuca blagajnica cijenu. A tamo na ekrančiću piše – 6.66!- Ajme, grdoga broja – otelo mu se.Vrag je u detaljima. Ma, blagajnica ni trznula nije. A mogla je, jer humorno je koliko i onih 99.9 od jutra. Naopako isto!