Prijepori i sukobi u vezi Istanbulske konvencije imaju svoje naličje u onome što se već godinama pitamo i nad čime zdvajamo – zašto Hrvatska iz godine u godinu ekonomski zaostaje za usporedivim zemljama EU-a?

Ako se ne ulaže novac u znanost i obrazovanje nego se potkupljuju prerano umirovljeni ratni veterani, a sve to u najčvršćem vječitom državnom braku s Katoličkom Crkvom, onda se ne treba ni čuditi zbog ekonomskog zaostajanja.

Za sve znanstveno-istraživačke projekte Vlada je predvidjela 60 milijuna kuna, a to je desetak puta od svote koju će hrvatska država ove godine po Vatikanskim ugovorima izdvojiti za Crkvu.

Takvi su hrvatski prioriteti. Nije bio prioritet uspješan razvoj nego kratkotrajni cilj održavanja na vlasti, kupovanjem nekog vrlo prividnog socijalnog mira u zemlji.

A kad jednom naučiš potkupljivati onoga koga potkupljuješ, onda takvome nikad dosta. Tako smo vidjeli kako su i najviđeniji ‘šatoraši’ bili u subotnjem prosvjedu na kojem je premijer Plenković bio prozivan kao izdajnik i pozivalo ga se da odstupi.  

Čak i kad ovdje, u Hrvatskoj, ne bi bile nikakav problem investicije da bi se pokrenula proizvodnja, postaje problem tko će raditi. U obrazovanje se ne ulaže i nije kompatibilno s potrebama zapošljavanja a radne snage nema, jer ljudi odlaze vani i demografska slika je među najgorima na svijetu.

U ponekoj od svojih crkveno-propagandističkih emisija, javno-državna TV kao reprezentativni primjer prikazuje razmišljanja ljudi koji govore kako oni žive onako kako su njih učili njihovi roditelji i djedovi. Ta ovjekovječena tradicija bez da se i poželi nešto novo i bolje, sada je kao jako za pohvalu. A da su tako razmišljali ljudi u Hrvatskoj poslije Drugog svjetskog rata, ne bi bilo takvog ekonomskog rasta kakav je bio i svi bi valjda ostali na selu.

Crkvi trebaju neuki i neambiciozni. Iako, makar se i uz genijalne izumitelje i kroz inovativne socijalne i političke pokrete rađao novi svijet, Crkva je i u dva tisućljeća ostala najdugovječnija i još uvijek vrlo utjecajna institucija.

U odnosu prema Istanbulskoj konvenciji – u tom jednom u biti marginalnom isječku političke stvarnosti – zrcale se podjele na aktivnu i pasivnu Hrvatsku, modernu i nazadnu, Hrvatsku 21. stoljeća i srednjovjekovnu Hrvatsku. Na Hrvatsku sposobnih i stručnih i onih koji to ne žele biti. Na tolerantnu i na mrziteljsku Hrvatsku. Na sutra i na jučer.

Ne valja nikad zaboraviti niti fašističku tradiciju u vrijeme NDH-a koje druge europske zemlje, osim same nacističke Njemačke, nisu imale baš u takvom zločinačkom obliku kao Hrvatska, a ni Kaptol se u tim godinama nije iskazao da ta opaka nedjelja spriječi. A danas ima i onih koji opet glorificiraju ustaše, neki od takvih poklonika bili su na prosvjedu protiv Plenkovića i Vlade.

U ovom zagrebačkom prosvjedu Crkva je, čak i organizacijski a ne samo duhovno i svjetonazorski, prvi put ušla u prosvjed protiv (vodstva) HDZ-a, od uspostave samostalne Hrvatske i od osnutka HDZ-a.

Zato je ovo važan, možda i prekretnički politički trenutak u kojem će Plenković, najvjerojatnije, uspjeti provesti ratifikaciju Konvencije. Kako je rekao, kroz ratifikaciju Konvencije točno zna „kamo Hrvatska treba ići, s kojim vrijednostima i u koju grupu zemalja“. Među one „koje su dosegnule najviše slobode, bez demagogije i populizma“.

Bez obzira je li nam se to sviđa ili ne, HDZ je glavna hrvatska stranka i od vodstva te stranke ovisi kamo Hrvatske ide i za što se opredjeljuje.