Na Pantovčaku opet, nakon devedesetih, stoluje osoba koja je dramatično opasna za demokraciju u Hrvatskoj.

Ne, ocjena nije nimalo pretjerana, Kolinda Grabar-Kitarović je, kako se otkrilo posljednjih dana, u prosincu 2015. godine bila spremna izvršiti svojevrsni ustavni udar koji bi u onako zapaljivoj atmosferi Hrvatsku odveo možda i preko ruba s kojeg ne bi bilo povratka.

Podsjetimo, parlamentarni izbori održani su 8. studenog i na njima nije bilo jasnog pobjednika. O Vladi je trebao odlučiti Most, koji se između HDZ-a i SDP-a dvoumio nekoliko tjedana. Iako se u tom trenutku možda i nije tako činilo, Grabar-Kitarović je u cijeloj toj priči gadno prekoračila svoje predsjedničke ovlasti, umiješala se u politički proces na način na koji nije smjela i zaustavila se samo mali koračić od poteza koji bi Hrvatsku, lako moguće, izveo na barikade. Dvije barikade. Međusobno suprotstavljene.

Naime, predsjednica je samo, ponovimo i naglasimo još jednom – SAMO mjesec i po dana nakon izbora odlučila da je njoj dosta. I sastavila vlastitu Vladu, navodnih stručnjaka, koji su imali voditi zemlju dok se ne provedu izvanredni izbori i formira neka nova Vlada. Dakle, najmanje nekoliko mjeseci.

Nije bila impresionirana ni činjenicom da su joj 23.12. predstavnici Domoljubne koalicije i Mosta donijeli 78 potpisa, dakle dva više od nužne većine, tvrdeći da će uskoro imati i ime mandatara.

‘”Predstavnici Domoljubne koalicije i MOST-a upoznali su me s činjenicom da zajedno raspolažu s potporom većine, konkretno 78 mandata zastupnika u Hrvatskom saboru što su i potkrijepili njihovim potpisima. Stoga ću sutra održati peti i posljednji krug konzultacija. Do sutra navečer ćemo ili imati mandatara ili ću ja imenovati privremenu nestranačku vladu i donijeti odluku o raspisivanju prijevremenih parlamentarnih izbora”, rekla je Grabar-Kitarović.

Nije bila riječ o blefu, žena je već imala Vladu u rukavu. Petrov i Karamarko su joj povjerovali i navrat-nanos drugi dan doveli na Pantovčak prvog čovjeka koji im je rekao da. Bio je to legendarni Tihomir Orešković, koji je u prvom javnom istupu mučeći se s hrvatskim jezikom građane nazvao “građevinama” i predsjedničine opasne i protuustavne prijetnje pale su u zaborav.

Samo, Grabar-Kitarović je i dalje predsjednica. Grabar-Kitarović i dalje ima potencijala za nanošenje gadnih rana ionako osjetljivom tkivu domaće demokracije. Volje, svakako ne nedostaje, ionako svako malo, sa svojih putovanja po zemlji i svijetu, Vladi skoro pa ultimativno docira o tome što bi trebala (i to hitno!) raditi. Svoje (općenite, nerazrađene i populističke) preporuke sipa, usput, tolikim marom i ustrajnošću da više uopće nije potpuno nemoguće zamisliti situaciju u kojoj bi HDZ za predsjedničke izbore išao s drugim kandidatom ili kandidatkinjom. Ukoliko se to i ne dogodi, nema sumnje da će Milanovićev angažman u drugoj Josipovićevoj kampanji biti nedostižan ideal elana i žarke stranačke pomoći u odnosu na ono što će Plenkovićev HDZ “odraditi” za predsjednicu.

No, vratimo se još malo u 2015. i opasnu priču s Pantovčaka za koju jedan od epski netalentiranih opozicijskih političara, Zlatko Komadina, ovih dana kaže da je “medijska žvaka” i “priča iz naftalina”.

Naime, da je Orešković taj dan pred Badnjak odbio užurbani dvojac, ili da je jednostavno umjesto Zagreba odabrao skijanje u Alpama, te da Karamarko i Petrov nisu našli drugog nevoljnika da u roku od nekoliko sati (minuta?) pristane prihvatiti najvažnije i najstresnije radno mjesto u zemlji, Grabar-Kitarović bi, po svemu sudeći, instalirala svoju ekipu. Samo, gdje?

Hrvatska je, naime, u tom trenutku, naravno, imala svoju Vladu. Tehničku, koju je vodio Zoran Milanović, i koja je imala pravo na mandat sve dok parlament ne izabere novu Vladu. Ili, kako kaže Ustav, dok u Saboru dva mandatara ne uspiju u roku od po 30-60 dana skupiti većinu. Mandatara nije bilo, a Grabar-Kitarović je, pokušavši iskoristiti navodne ustavne prečace, hitala instalirati svoje ljude.

Naravno da Milanović i ostali ne bi slegnuli ramenima i otišli kući. Ljudi bi, jednostavno, drugi dan došli na posao u Banske dvore. Kao i predsjedničina ekipa koju je trebao predvoditi Damir Vanđelić. I što onda?

Potencijalno guranje države u potpuni kaos u ime vlastite ambicije da se nametne kao relevantan politički faktor, štoviše, arbitar, nije jedini krimen aktualne predsjednice u ovom slučaju. Malo tko se danas, kad je sve prošlo, neće složiti da je 2016. godina bila ona koju su pojeli skakavci. Da je jednostavno izgubljena u sveopćem političkom ratu koji je brzo nastao između HDZ-a i Mosta, Oreškovića i Grabar-Kitarović, Oreškovića i Karamarka i koji je razriješen tek u listopadu, kad je nakon izbora urednim procesom formirana nova Vlada na čelu s Andrejom Plenkovićem.

Jer, da nije bilo sumanutog brzanja s Pantovčaka, vjerojatno bi se još 2015. bolje definirali budući odnosi dvije koalicijske stranke. Gotovo je sigurno i da bi se smirenije odabrao mandatar nove Vlade i da bi to bila osoba koja je makar poznavala jezik zemlje koju vodi. Vjerojatno se u temeljitije postavljenim odnosima HDZ-a i Mosta ne bi stvaralo toliko zle krvi na ama baš svakom mogućem pitanju – a ta zla krv je i jedan od razloga zbog kojih je spektakularno propala i druga koalicija te dvije stranke.

Kolinda Grabar-Kitarović je, što je loša vijest, solidno kriva za političke probleme i nestabilnost koja je skoro pune dvije godine mučila Hrvatsku.

Dobra vijest je što ipak nije uspjela do kraja provesti svoju suludu ideju formiranja nestranačke Vlade samo mjesec i po dana nakon izbora.

Ima, međutim, i još jedna loša vijest za kraj.

Kolinda Grabar-Kitarović je još uvijek predsjednica Republike.