'Zaleđe' Jasmina Klarića

Bezobrazluk, a ne reforme: HDZ i Doing business (as usual)

Jasmin Klarić

snimio Petar Fabijan

snimio Petar Fabijan

Doba globalne ekonomske konjukture tako se, umjesto za stvarnu reformu sustava, opet arči na obasipanje novcem i privilegijama svog biračkog tijela i na potrošačku groznicu države. Stići će tako uskoro i glanc novi, borbeni avioni čija će se krila krasno presijavati na hrvatskom suncu pomažući nam da zaboravimo da su teški milijarde eura.



Histerija je trajala godinama.


Čak i mimo ideološke priče koja se kotrljala ulicama i kojom se tobože braniteljskim prosvjedom iz šatora pokušavalo instalirati „svoje“ na vlast i koja je na rub živaca i ozbiljnog fizičkog sukoba dovela cijelu naciju, histerija je bila golema.


Sa svih strana se udaralo po Vladi koalicije koju je predvodio SDP radi nedovoljnih reformskih dosega, radi betoniranja stanja, radi pada BDP-a (dok to u zadnjoj godini mandata nije postalo smiješno bespredmetno), radi rata s bankama oko „švicarca“ koji je, sjetite se, imao sruštiti cijeli domaći financijski sustav.




HDZ se na skoro dnevnim tiskovnim konferencijama obrušavao na odabrane gospodarske pokazatelje, čak i onda kad su za to morali pažljivo birati koje će brojke predočiti, a koje ignorirati, a Ivana Maletić je u jednom trenutku bila više na malim ekranima od Severine i Jelene Rozge. Zajedno.


Hrvatska je uporno i debelim nanosima boje oslikavana kao gospodarski neuspješna i nekonkurentna država i zaklinjalo se u reforme bez kojih da nam nema spasa.


Danas, dvije-tri godine poslije, brojke su razarajuće.


Po listi Svjetske banke „Doing business“, često od svih Vlada doživljavanom kao Biblijom, uzvišenim ciljem i svetim gralom odjednom, Hrvatska je 2015. godine, posljednje u kojoj ju je vodila „nenarodna“ i „nereformska“ vlast po uvjetima poslovanja bila 40. zemlja na svijetu, s ostvarenih 72,71 bodom (od maksimalnih sto).


Onda su došli reformatori.


Godinu poslije (lista se računa od lipnja do lipnja, znači u 2016.-oj pola zasluga ide Vladi Zorana Milanovića, a pola Tihomira Oreškovića), Hrvatska je malo popravila broj bodova, zaustavila se na 72,99, ali je pala na 43. mjesto jer su, očito, ostali brže napredovali.


Onda je državu preuzeo Andrej Plenković.


Hrvatska je danas na ljestvici Svjetske banke 51., a broj bodova je potonuo na 71,70.


Brojke su, dakle, razarajuće.


Ali, i razotkrivajuće. Jer, od sveg reformskog kapaciteta u koji se rutinski kleo HDZ, praktički nije ostalo ništa. Prva godina mandata, ona u kojoj se po definiciji najlakše povlače potezi koji će nekog i zaboljeti, potrošena je na „stabilnost“ u vidu tajnih pregovora s Ivanom Vrdoljakom i „aranžiranju“ Tomislava Sauche, te na spašavanje Agrokora donošenjem posebnog zakona oko kojeg se pletu milijarde kuna teške izmaglice netransparentnosti.


Od poreza na nekretnine se odustalo, jer je netko na Facebooku objavio viralni video protiv njega.


O promjenama glomaznog sustava državne uprave i lokalne samouprave HDZ odbija i razmišljati, osim u gabaritima tzv. „lex šerifa“ koji bi njihove župane i gradonačelnike, te njihovog strateškog partnera Milana Bandića zabetonirao na vlasti.


Izmjene poreznih stopa, pretenciozno nazvane poreznom reformom su povećale količinu novca za osobnu potrošnju i tako sigurno potaknule koju desetinu postotka (ili čak i više) rasta BDP-a, ali isključivo u korist priviliegiranih skupina.


Kojih?


Kad je desnica na vlasti, to nije teško pogoditi: viši srednji sloj, bogati, najbogatiji i, naravno, branitelji i korisnici povlaštenih mirovina.


Doba globalne ekonomske konjukture tako se, umjesto za stvarnu reformu sustava, opet arči na obasipanje novcem i privilegijama svog biračkog tijela i na potrošačku groznicu države. Stići će tako uskoro i glanc novi, borbeni avioni čija će se krila krasno presijavati na hrvatskom suncu pomažući nam da zaboravimo da su teški milijarde eura. I nije ovo pacifistički zanovijetanje – avioni vjerojatno trebaju državi koja kani imati vojsku, a svaka bi je na ovim prostorima trebala imati, dok su MIG-ovi na kojima se sad leti zbog dotrajalosti postali nesigurni još prije desetak godina.


Međutim, u isto vrijeme dok se kupuju avioni i blindirane limuzine, plaće radnika u javnim i državnim službama od naredne godine se – zamrzavaju.


To nije reforma – to je bezobrazluk.


Jer, što mislite čija će primanja prva pod povećalo kad jednom opet udari globalna kriza? Tko će biti glavni krivac za nekonkurentnost zemlje (osim, jasno, Srba i komunista) i za prijeteći krah državnih financija?


Jasno, „uhljebi“ s pet-šest tisuća kuna mjesečne plaće.


A reforme? Doing business?


I to će opet postati Bibiljom.


Jednom.


Kad HDZ ne bude na vlasti.