Knjiga »Nisam ti rekla…«  naslov je romana autorice Rosie Kugli za mlade, ali i za njihove roditelje i nastavnike. Knjiga je okrutno savršena u prikazu današnje mladeži, izgubljene između želje za pripadanjem zajednici vršnjaka i želje da se odvoji od nadzora roditelja. Biti ravan s drugima, a biti drukčiji. Biti pametan, ali i prkosan. U tom svijetu hodaju po tankom, često smrtonosnom rubu između želja, mogućnosti i stvarnosti. Razgovaramo s autoricom romana  o sve većem problemu o kojem se u javnosti malo govori. 

Majka tinejdžerice

Što vas je potaklo na pisanje knjige s ovom tematikom? Alkohol, droga, fenomen cajki, narodnjačkih klubova…  

– Obično pišem o temama koje živim, koje su mi poznate, koje me zaokupljaju. Na žalost, živimo u ne baš sretnim  vremenima  u kojima djeca počinju s konzumacijom alkohola sve ranije. Po statistikama, trendovi opijanja počinju već u osnovnoj školi, a onda su na redu droge…  Naši mladi  »žive« na društvenim mrežama,  izlaze u narodnjačke klubove. Muzika koju slušaju, kritičari i ne smatraju glazbom, ali ona je »in«,  ili kako kaže glavna junakinja moje knjige: »Da  možemo slušati tu mjuzu i ostati normalni, bilo je potrebno  »ubiti« se cugom.  Da me nije udarilo u glavu, ne bih mogla preživjeti  takav glazbenocid«.  Meni je to neshvatljivo. Kad sam ih pitala u čemu je kvaka, uglavnom su odgovori bili: »Idemo na narodnjake jer većina to sluša, na cajkama je luđa ekipa, jer su zabavniji, jer je super mjuza, jer je lakše piti uz cajke nego uz stranu muziku, jer ekipa koja ide na cajke u pravilu ima više para i uzimaju stolove (na svakom stolu obavezna je boca žestice), jer na cajke idu glavne sponze (sponzoruše)…«

Možemo li zaključiti da je poticaj  za pisanje možda i neko osobno iskustvo kao roditelja?

– Da, majka sam tinejdžerice, tako da već pune četiri godine svjedočim i slušam…  A vjerujte, svega sam se naslušala!  Isprva sam željela ispisati roman o srednjoškolskom odrastanju, zabavan, duhovit. Laganu  i vedru  knjigu, jer takav bi život srednjoškolaca trebao biti, zar ne? No, kad sam krenula pisati, počele su se događati ružne stvari.  Sin moje dobre prijateljice počeo je eksperimentirati s drogama i tabletama, jedan mladi život ugašen je zbog one sintetičke droge galaxyja, a ja sam sve  više slušala o drogama, o alkoholu koji je (sve)prisutan u klubovima, koji se može kupiti na svakom koraku. I tako nekako, knjiga se postepeno preobražavala. Iz »lagane« i vedre postajala je sve teža. »Bojila« sam je teškim i sivim, na trenutke i mračnim tonovima. Na kraju sam opisala priču dijela današnje mladeži. Naglašavam dijela, jer naravno da nisu svi mladi takvi. Ovi »moji« izgubili su se u stranputicama noćnog života, alkoholu, drogi. Takav stil života ima svoju cijenu. Ponekad vrlo visoku…

Moje oči i uši

U knjizi je opisano puno detalje o životu srednjoškolaca, a posebno  je zanimljiv  rječnik kojim se služite, kao način njihove komunikacije?  

– Iako o  mladenačkom životu znam jako puno, željela sam proširiti horizonte. Tako sam pri pisanju romana imala pomoćnike. Divne mlade ljude koji su s velikim oduševljenjem, naglašavam velikim oduševljenjem, prihvatili ideju i pristali biti mojim konzultantima. Oni su bili moje oči i uši, vodili me kroz noćne izlaske, otkrivali što se događa u školama, klubovima, što se konzumira, što se miješa, što se puši… Ugodno me iznenadilo koliko su mladi bili spremni otvoriti se. Nisu imali nikakvih ograda pričati o izlascima, školi, svađama s roditeljima, drogi, cugi,  pa čak i o seksualnim iskustvima. Imala sam osjećaj kao da su sami silno željeli pridonijeti na način da se njihova priča čuje, da se o tim temama progovara, da oni sami na neki način kreiraju  jednu takvu priču.  I to je ta čarobna formula. Iskreno i bez uljepšavanja, jezikom srca i emocija progovaram o  odrastanju, služeći se  jezikom mladih, njihovim forama i crticama iz života. Svaki mladi čitatelj s lakoćom će se moći identificirati, pronaći dio sebe. 

Knjiga završava tragično. Zašto ste se odlučili za baš takav kraj? 

– Koliko su djeca sudjelovala  u nastanku knjige, govori činjenica da su me upravo oni nagovorili na takav kraj. Isprva nisam željela tužan kraj, smatrala sam da je knjiga sama po sebi dovoljno teška i mučna, no nisu htjeli ni čuti. Rekli su da je moguć samo jedan scenarij koji sam konačno i prihvatila. Sada sam neizmjerno zahvalna na toj sugestiji. Mislim da je kraj knjige ono najvrednije, poruka svim mladima.  »Ne, ne činite to, jer alkohol je strašan, alkohol je prokletstvo. Smrt za sve one mlade koji se opijaju, koji se tako olako poigravaju vlastitim životom. Život je samo jedan, neponovljiv. I nema cijenu…«. Željela sam ih osvijestiti na način da ih suočim s neželjenim posljedicama rizičnog ponašanja kroz svijet i riječ mlade osobe, bolnu i tragičnu posljedicu. 

Teško opijanje

Od svega toga što ste saznali prije početka pisanja knjige, što vas je najviše zabrinulo, zgrozilo i uplašilo?

– Svako mlado biće je drugačije, ali u jednom su svi  isti.  Žele biti odrasli, žele biti otkačeni, originalni, a najviše od svega, biti prihvaćeni od vršnjačke skupine. Često nam upravo pijenjem pokušavaju poručiti da su odrasli, ponekad je to način da se uklope u društvo, da ih doživimo kao »velike« i »važne«. Kroz razgovore s tinejdžerima, shvatila sam da se većina mladih ne obazire na posljedice, da piju u »rundama«, natječući se međusobno tko će više potegnuti, da vrlo često kombiniraju alkohol i druga sredstva ovisnosti. I nakon nebrojeno puno priča o opasnostima koje vrebaju u noćnim izlascima, nisam se mogla oteti dojmu da sva naša upozorenja bivaju previše olako shvaćana. Po prinicipu »loše stvari se uvijek događaju nekom drugom«.  Uglavnom odmahuju rukom: »To se meni neće dogoditi. Ja sam pametniji, imam sve pod kontrolom, nikad se ne napijem do kraja…«  Sve dok se nešto ne dogodi, a posljedice tada mogu biti fatalne.  I više nema povratka.

Muški model ponašanja

Tko je zakazao i na kome leži krivnja?  Kolika je uloga medija kroz poruke koje odašilje?

– Žalosna istina je da se Hrvatska nalazi u samom vrhu europskih država po konzumiranju alkohola. Trend konzumacije alkohola u populaciji mladih neprekidno je u porastu. Alarmantno je da cure danas piju sve više.  Dr. Lesica jako je lijepo primijetio koliko su djevojke danas preuzele taj muški model ponašanja. Prednjače, čak i u opijanju.  Po nekim statistikama, djevojke piju čak deset puta više no u prošlom desetljeću, a dečki dvaput više nego prije deset godina.  Istina, od koje  ne možemo pobjeći jest i to da je alkohol dio naše tradicije i kulture. Uvriježila se čašica vina ili dvije nakon ručka, večere, u mnogim prilikama, slavljima. Osim toga, alkohol se naveliko reklamira. Reklamiraju ga mnoge poznate osobe, lica koja su popularna, s kojima bi se mnogi mladi željeli identificirati jer oni su tako »cool«. Svi znamo koliko se ulaže u promidžbu alkoholnih pića,  a poruke koje se odašilju u javnost, izgubile su ono što bi trebale poručivati – opasno, zabranjeno i štetno po zdravlje. I kako da onda mladi ljudi shvate da je alkohol  štetan, kad se tako naveliko reklamira?  

Čini se da je problem konzumiranja alkohola i droga, problem prvenstveno obitelji, a tek onda društva? Kako se boriti s tim zlom?  Što učiniti?

– Mislim da bi se svatko trebao boriti s tim problemom na jedini mogući  način, ulogom koju ima.  Roditelji bi trebali puno, jako puno i onda opet jako jako puno razgovarati sa svojom djecom, provoditi s njima više kvalitetnog vremena, odgajati ih da izrastu u emocionalno stabilne mlade osobe koje će znati reći ne. Ne alkoholu, ne drogi! Jasno,  glasno i nedvosmisleno.  Učitelji, profesori, policija, društvo… Ne želim govoriti što bi tko morao činiti, jer svi mi znamo koja je naša  uloga… No činimo li sve što je u našoj moći?

Močvara alkohola

Dakle, vaš roman je svojevrstan alarm za uzbunu?

– Može se i tako reći.  U svakom slučaju želim upozoriti  na ponašanje dijela mladih izgubljenih u močvari alkohola i droge. Stoga sam neizmjerno zahvalna i svima koji su to prepoznali i podržali me.  Drago mi je da je promocija moje knjige u Rijeci ujedno bila i povod za održavanje prave javnozdravstvene tribine, jer je upravo tijekom rasprave naglašeno o koliko se velikom problemu u mladih zapravo radi. Zaista sjajna ekipa stručnjaka koju je okupio voditelj tribine, prim. dr. Vladimir Sabljić, omogućila je vrlo živu raspravu i potaknula posjetitelje da spontano, bez straha i ograda, postavljuju pitanja i iznose i vlastita iskustva. Sretna sam što je u Rijeci moja knjiga predstavljena upravo na ovakav način, a osobito me ugodno iznenadila kazališno-glumačka skupina MIM Osnovne škole »Nikola Tesla« čiji su članovi, učenici pročitali  birane ulomke iz moje knjige.

 Koja je poruka knjige  i što želite poručiti  mladima?  

– Mislim da nije lako biti tinejdžer.  Uz sve one hormonalne »bure i oluje«, ludi tempo života, često i manjak kvalitetne komunikacije u obitelji, neostvarene želje i snove, nametnute imperative ljepote, statusne simbole, hedonizam bez pokrića, potpuno srozane životne vrijednosti… U pokušaju da se uklope u društvo, da budu prihvaćeni, »odrasli«,  najlakše je posegnuti za alkoholom koji se nudi na skoro svakom koraku. U piću mlada osoba traži utjehu,  bijeg iz ponekad okrutne realnosti, ohrabrenje, olakšanje… Biti cool, biti otkačen, biti fora… No, alkohol nije i ne smije biti  rješenje.  Trebamo ih naučiti  i usmjeriti ih  kako da se odupru  napastima koje svakodnevno vrebaju, naučiti ih kako reći ne. Bez straha da budu ismijani, odbačeni… Ova knjiga vrišti da biti cool nije uvijek tako zabavno kako se čini. Ova knjiga vrišti i moli mlade da se okane gluposti, alkohola i droge. Jer kao što smo već rekli, život je samo jedan, neponovljiv. I nema cijenu…