RIJEKA – Navikli smo u životu na mnogo toga što se ni u kom slučaju ne bi moglo nazvati uobičajenim egzistencijalnim situacijama. I osobno smo imali nemalih uspona i padova u svojim životima, a od kad smo snažnije iskoračili u svijet pomaganja, u svijet koji je itekako osjetljiv na probleme ljudi koji žive oko nas, teške su se situacije još i značajnije počele množiti.

Koliko god mislili da smo očvrsnuli, da će uvijek jedina reakcija na tuđu neimaštinu biti što je moguće brža organizacija pomoći, ono na što smo naišli u Sušačkoj Dragi, na doslovno potpuni životni kolaps obitelji Deželjin i nas je natjeralo na zgražanje u kakvom to svijetu živimo.

Ispraviti nepravdu

Istaknuli su nam to Nada Omerović, poznata i popularna Nona Nada koja zajedno s unukom Lukom prkosi životnim nedaćama i maksimalno pomaže drugima, pa tako i putem udruge »Moje mjesto pod suncem« te Husein Mahmić, jedan od pionira i pokretača privatne izdavačke scene u Rijeci, čovjek čiju je tvrtku na koljena bacio hrvatski poslovni kaos. Mahmić je danas aktivan u Živom zidu, ali ne na nekom političko-ideološkom zadatku nego s ciljem – ispravljanja egzistencijalnih nepravdi.

– Ne, to ne može živ čovjek vjerovati. Kad smo došli kod šestočlane obitelji Deželjin, a sve je zajedno sa mnom pokrenuo i neumorni aktivist Kristijan Kiki Hosi, bio je treći dan u kojem nitko od njih ništa nije u usta stavio. Hitno smo se rastrčali po marketima kako bismo im nabavili hranu za nekoliko dana, a i uvjeti stanovanja su im bili katastrofalni. Civilizacijski gledano iz sasvim nekih drugih, pradavnih vremena. Sve četvero djece je spavalo na jednom polukauču, a otac, koji se k tome bori s najtežom bolešću, i majka na krevetu – bez madraca. Bili smo doslovno u šoku, sve smo dokumentirali i postavili na – društvene mreže, i danas vidno u šoku ispričao nam je Mahmić.

A ono što je uslijedilo, također izaziva suze. Ovog puta one radosnice, suze koje se javljaju kad osjetimo kako smo dio iste obitelji, da smo banalno i svi samo – ljudi. Krenuli su pozivi sa svih strana, a želju da im sredi podstanarski stan, dakako uz privolu vlasnika Roberta Pilepića, izrazio je Marijan Mičuda, Hrvat koji ima svoju tvrtku u Nürnbergu.

Osobno je došao u Sušačku Dragu, a video koji je s tog mjesta poslao svojim radnicima i kod njih je izazvao zadivljujuću reakciju. Svi su darovali koliko su mogli tako da je skupljeno 3.600 eura. S tim se novcem otišlo u Lesninu gdje je nastavljen niz – humanih reakcija. S obzirom na to da je čelnim ljudima riječke ispostave te tvrtke pojašnjeno kako je roba kupljena za 16.800 kuna dio humanitarne akcije, vrlo je brzo od vodećih ljudi hrvatske ispostave Lesnine odobren popust od 2.800 kuna kao i besplatna dostava te montaža kupljenog namještaja.

– Priča vam ide i dalje. Mičuda plaća 5.350 kuna zaostale stanarine, s drugim zanatljima se pokreće cjelokupno uređenje tog stana, u akciju kreće i poznata Facebook grupa »Volim grad koji teče« Ivice Brusića Bruje, ma jako lijepo, ipak smo u većini – ljudi, naglašava Nada Omerović.

Pohvale svima

Svakako, za svaku pohvalu je i ponašanje vlasnika, najmodavca Roberta Pilepića. On ne da Deželjine izbacuje iz stana, ne – on im čitavo vrijeme plaća režijske troškove kako u svom tom užasu ne bi ostali još i bez struje i vode.

– Ma da, svakako treba istaknuti i to da je Pilepić odbio ponuđeni mu novac za buduću zakupninu te je istaknuo kako stanarinu ne trebaju plaćati sve dok traje njihova užasavajuća agonija. Otac je naime bolestan i bez posla, djeca mala, mama zdrava, ali i ona – bez posla, naglašava Mahmić.

Paralelno s pomaganjem toj obitelji, dolazak pomoći je zahvaljujući društvenim mrežama toliko nabujao da su namirnice i odjeća koje su izvorno bile namijenjene Deželjinima, stigle do još mnogih kojima egzistencijalna sreća uporno okreće leđa.

– Da, pomagati je obveza i potreba. Ali, mora se znati da je potrebitijih sve više, skoro 700 tisuća ljudi u Hrvatskoj živi na rubi egzistencije, a više od 1,5 milijuna nas je na sličnom putu. Korijen promjena, zapravo najveća moguća pomoć je radikalni zaokret u gospodarskoj politici. U protivnom uskoro neće imati tko pomagati. Svima će nam biti potrebna pomoć. Zato apeliram da se ovakvi primjeri egzistencijalnog užasa i s druge strane velikog srca ljudi koji su spremni pomoći, reflektiraju na one koji nam »kroje politiku«. Ključ rješenja problema je u njihovim rukama, ne kod onih koji su spremni nesebično pomoći, istaknuo je Mahmić.

Ključ rješenja

Dodajmo još da je veliku pomoć uputio i riječki ogranaka Sindikata vatrogasaca Hrvatske, zapravo su pomogli svi koji su mogli. Ali da, kad prođe vrijeme božićne osjetljivosti, kad nastupi sveopća siječanjska depresija, jedini je spas upravo u završnim Mahmićevim mislima – ključ rješenja siromaštva nije u pomaganju, ma koliko ono u bilo lijepo i plemenito, već u rukama onih koji kroje državnu gospodarsku politiku. Ne pokrenu li se na toj razini pozitivni procesi, uskoro uistinu neće više imati tko pomagati.