Rijeka dosad nije imala bogatiji blagdanski program, rasvjeta nikad nije bila sjajnija, za adventski ugođaj potrošilo se 530,000 tisuća kuna. Rijeka Advent u tridesetak dana nudi više od 250 programa. Veseli se ovih dana od Jelačića do Kružne, pije se kuhano vino, jedu se fritule i kobasice, pjeva se na postavljenoj pozornici, adventski šušur ljudi okupljenih na Korzu kao da ne jenjava.

Silna raskoš navede na pomisao da je sve dobro barem mjesec dana u godini, dok nas u prvom mjesecu, kad prođe euforija i pogled više ne odmiče od bankovnog računa, opet ne lupi hrvatska realnost. Realnost da ljudi nemaju. Treba se ipak veseliti, ako ne bude veselja čega će biti, ali treba i darivati u mjesecu darivanja ne samo naše najmilije, već i one potrebite.

Tom mišlju se godinama vodi vlasnik jednog riječkog obrta, koji je želio ostati anoniman. Njegova priča ipak treba biti ispričana, jer božićne bajke postoje ako vjeruješ u njih, a inspirativna priča je dar ako ga znaš primiti.

Sa sada već pokojnom majkom ovaj je čovjek već kao dječak sa svojih deset godina počeo donirati za Božić, Uskrs i Valentinovo. Pekli su kolače i kupovali namirnice pa nosili od vrata do vrata onima za koje su znali da su gladni te da nemaju osnovno za blagdane dostojne čovjeka.

– Danas znam vidjeti ljude, kojima sam nosio hranu te koji praktički nisu imali koricu kruha, kako imaju svoj „novi život“ te imaju posao ili žive normalnim životom. Najčešće me ne prepoznaju ili me ne žele prepoznati, ali to mi nije bitno kad je meni unutar duše i srca veselje da sam barem jednim dijelom života bio njegova sreća. Nije bitno koje su vjeroispovijesti i slave li ili ne blagdane. To radim i danas, a pokušavam i svoju djecu tome naučiti da ne prave razlike jer jednog dana oni mogu biti sa „one strane“, rekao je anonimni samaritanac.

– Svake godine doniram i nešto tehničke opreme koja će zadovoljiti klince kao i ove godine, kojima je najpotrebnije da im bar malo izvuče osmjeh na lice, kako njima tako i njihovim roditeljima. Donirao bih i više tehničke opreme, ali pokušavam nešto ostaviti i za hranu koju ću kupiti te podijeliti onima kojima najviše treba, a viđam ih svaki dan, nastavlja i kaže:

– Često sam znao pozvati nekoga tko nema posao da mi dođe pomoći u nekom poslu, a mogao sam i sam to uraditi. Takvoga bih nagradio odnosno platio bih mu za urađeno, a čak nije stvar u plaćanju nego sam htio da se bar jednim dijelom osjeća potrebnim i važnim. Uvijek mi je drago vidjeti nekoga tko će mi osmjehom zahvaliti u ova tmurna vremena kad se nekako najviše primjećuje koliko ljudi zapravo nemaju. Nije mi bitno ničije tapšanje niti riječ „hvala“ samo mi je bitno da ja osjećam sreću kada takvo nešto činim. Možda smo si jednim dijelom sami krivi što se nismo postavili i bolje borili za svoja prava nego smo sve prihvaćali pognute glave ali ipak više od toga smatram da nismo sami krivi nego da su krivi oni koji nam namjerno rade to u čemu jesmo, a to su zli ljudi. Osobno sam za to da svi mladi ostanu u Hrvatskoj i da ovdje grade život ali sam vlastite sinove pozdravio kad su odlazili u Englesku i učim ih ljudskim vrijednostima i dan danas.

Za kraj je poručio: Ljudi ne odustajte i nemojte pokleknuti. Pomozite jedni drugima. Držimo se zajedno jer jedino u zajedništvu možemo biti snažni. Da sam ja netko svi bi sigurno bili sretni.