Foto Denis Lovrović
One koji iz dalekih zemalja Azije i Afrike prijeđu Sredozemno more, sigurno nikakav zid neće zaustaviti. Zaustavit će ih možda samo ono što i jest prava opasnost – da, kao u Mađarskoj, onaj tko prijeđe žicu dobije tri, a ako je ošteti, pet godina zatvora. Tu je i spremnost da se upotrijebi i oružje
SDP-ov zastupnik u Europskom parlamentu Tonino Picula u Dubrovniku je nedavno organizirao skup o Schengenskom graničnom režimu, na kojemu su sudjelovali političari iz Hrvatske i dužnosnici Europske komisije. Taj skup nije iznjedrio nove prijedloge kako da se EU nosi s onim što se javnosti predstavlja kao golemi problem imigracije iz Azije i Afrike: gotovo svi sudionici zagovarali su jačanje vanjskih granica EU-a, odnosno zatvaranje Europe pred migrantima.
Iz te se jednodušnosti izdvajao samo jedan glas, onaj SDP-ova saborskog zastupnika Ranka Ostojića, predsjednika saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, koji je, uz ostalo, izjavio kako »trenutno stanje na granicama više nije EU kakav poznajemo i želimo«. Na početku intervjua za naš list, Ostojića smo zamolili da objasni taj svoj stav.-
– EU je temeljen na solidarnosti i poštovanju ljudskih prava. Zatvaranje granica i onemogućavanje međunarodne zaštite, pod izlikom da se radi o ekonomskoj migraciji, udar je na temelje EU-a. Razlika koju danas imamo u odnosu na 2015., kada je Angela Merkel zastupala Europu kao vrhunac poštovanja ljudskih prava, jest zatvaranje, ali ne samo to: zidovi danas više ne postoje samo za one koji bježe pred ratom i žele se domoći EU-a, nego unutar samog EU-a.
U Dubrovniku ste rekli i da je u EU-u »prevladala sebičnost umjesto solidarnosti«. Zašto se to dogodilo, kako se očituje, i kako, po vama, otpočeti suprotan proces?
– Članice EU-a nisu spremne ravnomjerno rasporediti teret na zajednicu od pola milijarde ljudi, koja ima i dodatnu potrebu za radnom snagom. Izbili su ozbiljni konflikti među zemljama, pa i grupiranja. Oni koji su protiv imigrantske politike nisu spremni sudjelovati ni u kom obliku solidarnosti. Postoje zemlje koje u ovome trenutku grade žicu prema susjedima, čak i onima koji su članice EU-a.
Ljudi su u Hrvatskoj zbunjeni, ne znaju kako da se ponašaju prema migrantima. Što biste vi sugerirali građanima Hrvatske?
– Hrvatskoj manjka integracijska politika. Podsjećam da je vlada odbila usvojiti imigracijsku politiku, koja bi u Saboru odredila smjer kako da se nosimo s tim vrlo važnim problemom. U Hrvatskoj živi velik broj građana muslimanske vjeroispovijesti, koji su sastavni dio ovoga društva, i mogu biti primjer drugim zemljama Europe kako provesti integraciju. Njihovo ponašanje nije takvo da pokušava promijeniti sredinu u kojoj žive. S 1,67 posto ljudi koji se deklariraju kao muslimani, Hrvatska je jedan od najboljih primjera integrirane zajednice. S druge strane, čovjek koji vidi migranta često ne želi takvog susjeda. On može tako gledati, ali kada se sjetimo kako je to izgledalo za naše ljude koji su od rata bježali u zemlje EU, shvaćamo da su imali sličnu sudbinu. Sklon sam, zato, da pozitivni primjeri kakvih u Hrvatskoj imamo – ljude koji dugo već žive ovdje , odlično govore hrvatski i ne prave nikakve probleme – da se ti primjeri iznose, a ne da odbijamo ljude samo zato što su drugačiji, kulturno ili po boji kože.
Zatvaranje granica
Kazali ste također da »migrante neće zaustaviti ni žice ni zidovi«. Ili, možda hoće – ali po cijenu ljudskih života.
– One koji iz dalekih zemalja Azije i Afrike prijeđu Sredozemno more, i sve to u iznimno teškim uvjetima, sigurno nikakav zid neće zaustaviti. Zaustavit će ih možda samo ono što i jest prava opasnost – da, kao u Mađarskoj, onaj tko prijeđe žicu dobije tri, a ako je ošteti, pet godina zatvora. Tu je i spremnost da se upotrijebi i oružje. Podsjećam da je migrant prvi put ubijen na zidu u Bugarskoj, koja je prva sagradila zid prema Turskoj. Takva situacija dovodi do toga da spremnost na pucanje postaje jedini način da se prestraši i zaustavi migrante koji traže svaki način da stignu do krajnjeg cilja.
Ako je spremnost na pucanje jedini način da se ljude zaustavi, postavlja se pitanje: kakva je to Europa, koja je spremna pucati u ljude?
– To i jest problem. Orbanova metoda postaje nešto s čim se i mnogi drugi slažu: od austrijske vanjske politike pa čak i do njemačkog prilagođavanja. Uz časne izuzetke: vidimo da nova vlada u Španjolskoj pristupa drukčije. Ostali postaju spremni upotrijebiti oružje i zatvoriti granice. Kako se, naime, zatvaraju granice? Tako da represivnim sustavom onemogućite ikoga da prođe. A to podrazumijeva mnogo više incidenata nego što smo ih dosad vidjeli. Kao što se to dogodilo u Hrvatskoj, isto će se tako početi događati na svakoj granici koja bude organizirana na takav način.
Kako vi objašnjavate fenomen masovne migracije iz Azije i Afrike u posljednjih nekoliko godina? Činjenica je, naime, da ljudi ne bježe samo iz ratnih područja, nego iz cijelog niza zemalja – spominje ih se čak 45.
Činjenica je da je masovna migracija problem za svako društvo, a migracije iz jednog kulturnog kruga u drugi naročito. Kako Europljanima objasniti da migranti nisu opasnost? Može li se išta učiniti da se zaustavi ovaj rast desnice, koja buja na širenju panike i straha od migranata?
– Europa ni od ranije nije riješila pitanje migranata. Integracija je izostala. Stvaranje geta radikaliziralo je one koje nisu iz istog kulturnog kruga. Prisjetimo se da su terorističke napade ponajviše izvodili oni čije obitelji u tim zemljama žive već trideset, četrdeset godina. Taj problem sada se dodatno širi, i na njemu uistinu profitira radikalna desnica, koja širi paniku i strah od migranata. Da je ostvarena integracija, danas bi bilo mnogo lakše nositi se s današnjim migrantskim valom. Ovako, danas mislimo da će problem biti riješen ako zaustavimo migrante. To naprosto nije istina.
– Velik dio ljudi bježi od rata. Međunarodna zaštita podrazumijeva da azil tražiš zbog političkog progona, zbog svih onih nemira i nereda. Riječ je o neuspjehu svih napora međunarodne zajednice, uključujući i EU, da razvojnom pomoći pokuša pomoći tim zemljama u Aziji i Africi. Svake godine, za razvojnu se pomoć izdvaja više od 50 milijardi eura, ali takav pristup očito ne uspijeva. Postoji zamisao da se baš u tim zemljama otvore centri u kojima će se odlučivati o azilu – na sjeveru Afrike, u Jordanu i Libanonu, gdje je mnogo izbjeglica. U takvoj situaciji, razumljivo je da drugi nastoje iskoristiti situaciju, i kao ekonomski migranti potraže međunarodnu zaštitu. Međutim, zloupotreba azila ne može biti opravdanje da se azil uskrati onima koji ga uistinu trebaju.
Blokada vozila, a ne pucanje
U Hrvatskoj su se u posljednjih pola godine dogodila dva teška incidenta – u studenome prošle godine, vlak je zgazio Madinu Huseini, petogodišnjakinju iz Afganistana, a nedavno su policajci prostrijelili dvoje djece na granici kod Srba. Kako komentirate te incidente, i reakciju javnosti na njih?
– Nažalost, to nisu jedini incidenti. Zaboravljamo utapanje na Kupi u bijegu pred policijom. Novi način postupanja na granici, u kojemu nema humanog prolaza i koji provodi politiku odvraćanja, dovodi, naravno, do ovakvih situacija.
Policijski ste profesionalac. Prokomentirajte postupanje policije u oba slučaja.
– Bio sam policijski profesionalac, jer sam radio kao ravnatelj policije. Kad govorimo o taktici postupanja, mora se primjenjivati najblaži oblik sredstava. Konkretno, za incident u Srbu, policijski službenici trebali su biti opremljeni ježom, koji vozilo može zaustaviti u nekoliko sekundi. Pucanje po kombiju apsolutno je promašena taktika. Policajci nisu mogli znati tko je u njemu, a ako su znali da su unutra migranti, tada je to još gore. A ako nisu znali, posve je pogrešno pucati po vozilu koje se bez ikakvih problema može blokadom zaustaviti negdje drugdje. Tko imalo poznaje takav teren, znat će da se to moglo napraviti drugačije. Ne želim prejudicirati, ali izvješća koja dobivamo su na neki način pokriće da se opravda postupanje policije. Sve to ne bi smjela biti praksa, a pogotovo sulude izjave, da bi pucali i po kombiju punom eksploziva, samo zato što eventualno juri kroz Zagreb.
Objavljeno je da je kombiju s dva metka prostrijeljeno vjetrobransko staklo. Nije li bilo moguće da policajci pucaju u gume, kad su se već odlučili upotrijebiti oružje?
– Vjerojatno i jesu pucali u gume, ali kad je policajac u kretanju, metak vrlo lako može zalutati. To se nažalost i dogodilo, pa je ozlijedio ljude u kombiju. Pucanje u gume moglo je biti izbjegnuto boljom pripremom – ako vozilo nisu uspjeli zaustaviti prvi ili drugi put, svejedno su to mogli učiniti boljom koordinacijom, naročito upotrebom ježa.
Neprimjerene ministrove izjave
Izjavu o tome da bi policija pucala na kombi pun eksploziva u središtu Zagreba dao je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. Bi li on, zbog svega što se dogodilo, trebao podnijeti ostavku ili biti smijenjen?
Hrvatskoj nedostaje radne snage, što spominje i hrvatska u nedavno predstavljenim mjerama za demografsku obnovu, dok, s druge strane, odbijamo te mlade ljude pustiti u zemlju.
– Stvar je vrlo jednostavna: osoba koja zatraži međunarodnu pomoć, umjesto da bude društvu na teret, mogla bi dobiti privremenu radnu dozvolu, i raditi povremene poslove. Time bi dobila osnovno ljudsko pravo: živjeti od svoga rada, pri čemu nije riječ ni o kakvoj pozitivnoj diskriminaciji. No to bi bilo mnogo bolje nego da država na sebe preuzima teret, a istodobno vodi politiku protiv zapošljavanja ljudi koji čekaju u izbjegličkim centrima, a ne rade. Također, u situaciji kad nedostaje radne snage, širi se strah i panika da naši ljudi odlaze i iseljavaju. Oni odlaze jer su im bolji uvjeti za život i bolja plaća. Moglo se predvidjeti da će se to dogoditi, ali to ne znači da se ti ljudi neće vratiti, postanu li uvjeti za život u Hrvatskoj bolji. Politika plaća u Hrvatskoj mora se promijeniti, jer sada imamo situaciju koja ljude stimulira da bolji život traže negdje drugdje. Možda bi ljudi u Hrvatskoj ostajali i s manje novca, kad bi si mogli osigurati pristojan život. A što se demografskih mjera tiče, mislim da će najgore biti ako se one svedu samo na socijalnu mjeru – da ti bude plaćeno da ostaneš. Stvar definitivno treba rješavati generalno: veće plaće, zajamčena minimalna satnica, i tada će biti puno manje problema. Ne kažem da je poduzetnicima jednostavno, ali postavlja se pitanje: kako njima olakšati zapošljavanje, ali i da bolje plate radnike.
– Ministar Božinović uopće ne shvaća što je uloga ministra. Njegov je posao da stvara uvjete za rad policije, a ne da se petlja u policijski posao, kao što to svakodnevno radi. Njegove redovite izjave o tome što policija radi, tko je uhićen i slično, suprotne su zakonu. Uživio se u ulogu prvog policajca ove države. Ali on nije ministar policije ili prvi policajac, nego ministar unutarnjih poslova. Kao takav, mora poštovati da državno odvjetništvo provodi konkretan kazneni progon. U sustavu kakav je stvorio Božinović, glavni ravnatelj policije kao da ne postoji, niti postoji glasnogovornik. Nitko od tih ljudi ništa ne govori, nego njihove uloge preuzima ministar. To nije njegov posao. Također, nije njegovo da komentira istrage niti išta drugo, dok ne završe unutarnje kontrole. Davor Božinović ne snalazi se u ovoj situaciji, i time, naravno, dodatno sudjeluje u stvaranju nesigurnosti u zemlji, jer ako se osoba na mjestu ministra ponaša tako neodgovorno, onda je to i poruka policajcima da tako mogu i oni.
Niste mi odgovorili bi li trebao podnijeti ostavku ili biti smijenjen.
– S ovakvim ponašanjem, nije trebao biti ni imenovan. Ne govorim samo o ponašanju prema migrantima. Riječ je o tome da Božinović uopće ne poznaje zakone i sustav i daje izjave koje uopće nisu u njegovoj ingerenciji.
Prije tri godine, vodili ste masovnu akciju propuštanja migranata kroz Hrvatsku, koja je u svakom pogledu provedena besprijekorno. Osobno sam razgovarao s aktivistima nevladinih organizacija koji su beziznimno hvalili vaš osobni doprinos, pa, moram reći, i osobnu humanost. Kako biste se ponašali danas, da ste ministar ili ravnatelj policije?
– Potpuno isto. Bili smo u ozbiljnoj krizi. Trebalo je brzo reagirati. Vlada me imenovala na čelo Kriznog stožera. Nisam bio ministar unutarnjih poslova, nego sam koordinirao i rukovodio sve službe: policiju, zdravstvene službe, vojsku, državnu upravu za zaštitu i spašavanje, ljude iz ministarstva prometa, pomorstva i veza… Imali smo izvrsnu koordinaciju s nevladinim udrugama. Posao smo obavili humano. I dalje tvrdim da je, osim prvih nekoliko dana kad smo postupali prema europskim pravilima, sve ostalo bilo za primjer, takav da ga nijedna druga zemlja, suočena s istom takvom krizom, nije obavila na sličan način. A da su postupali poput nas, bilo bi mnogo manje problema. Jedini smo ispunjavali dogovore. Podsjećam samo da je u listopadu 2015. bio donesen takozvani Junckerov plan, iz kojega je samo Hrvatska ispunila sve zahtjeve. Svi ostali su se nastavili ponašati kao i ranije, tako da pokažu što manje humanosti, s pretpostavkom da će tada doći što manje ljudi. Pokazalo se da to uopće nije točno, i da se broj incidenata smanjuje upravo obrnuto: tako da ljudi imaju informacije. Izbjeglice i migranti znali su da u Hrvatskoj nema razloga za bježanje, za stvaranje incidenta i atmosfere da se eventualno primijeni i represija.
Koliko ste ljudi tih dana propustili kroz zemlju?
– Do zatvaranja Balkanske rute u veljači 2016., ukupno 682 tisuće ljudi. Kriza je počela 16. rujna 2015. rano ujutro. Već tog prvog dana više od četiri tisuće ljudi bilo je u Hrvatskoj. Imali smo prosječno četiri migranta na minutu; 250 na sat; šest tisuća ljudi prosječno dnevno. Tako je to trajalo pet mjeseci. To su činjenice. To je bio redovni prosjek.
