Zbog ispodprosječnih plaća na kojima moraju provesti pet godina specijalizacije, na brojne se natječaje za specijalizacije u hrvatskim bolnicama nitko ne javlja, a naši liječnici specijalizacije prolaze u klinikama u Grazu i drugim zapadnoeuropskim gradovima. Ne samo male lokalne bolnice, već i KBC-i, vape za specijalizantima, ali im se na natječaje nitko ne javlja. Nije ni čudno, kad su plaće liječnika na specijalizaciji po prvi puta u novijoj povijesti pale ispod prosječne plaće. Na to je upozorio šef Hrvatske liječničke komore (HLK) Krešimir Luetić. Prosječna plaća za lipanj iznosila je, naime, 7.512 kuna, a plaća specijalizanta 7.427,63 kune.

– Moja će plaća kad krenem na specijalizaciju biti za 5.000 kuna manja nego danas – požalio nam se budući specijalizant, koji bi se rado javio na neki od raspoloživih natječaja, ali se boji udara na svoj kućni budžet. Ima 30 godina, smatra se još zelenim kao liječnik, ali je, kaže, plaća koju bi primao na specijalizaciji sramotno niska. “Kad ste na specijalizaciji, najmlađi ste na odjelu, radite i za sebe i za starije kolege. Radi se puno, zahtjevno, a koeficijent je niži nego koeficijent doktora medicine bez specijalizacije – kaže doktor M.H.(podaci poznati redakciji) iz sjeverne Hrvatske. Njegova kolegica koja je dobila specijalizaciju u Rijeci i dalje ovisi o roditeljima koji joj plaćaju troškove, jer joj plaća specijalizanta nije dovoljna da bi iznajmila stan i pokrila troškove života za sebe i svoju kćer.

– Ljetos sam radio u turističkoj ambulanti na otoku, i za 180 sati, uključujući i radne vikende, primao sam 8.000 kuna. Pa toliko primi konobar, i to bez napojnice. Frustrira činjenica da bih kao specijalizant imao plaću od 7.500 kuna, a varioc s trogodišnjom srednjom školom ima plaću od 12.000 kuna – ilustrira ovaj liječnik. Specijalizaciju, ipak, želi, jer sada radi na hitnoj službi, a plaću od 11.500 kuna zaradi na račun nebrojenih noćnih smjena, radnih vikenda i prekovremenih sati. Takav tempo teško je izdržati na duže vrijeme.

Marin Smilović, specijalizant kliničke radiologije, gotovo je odradio svoju specijalizaciju, a ona je, potvrđuje, krajnje demotivirajuća za mlade liječnike.

– Ako dobijete specijalizaciju blizu svog doma, u početku je plaća prihvatljiva. Ali drugi dio specijalizacije mora se odraditi u kliničkim bolnicama, što znači da je većina specijalizanata prisiljena odvojiti se od obitelji, otići u drugi grad i troškovi tu rastu. Oni oženjeni dobiju naknadu za odvojeni život od 1.700 kuna, a kolegica u Zadru, koja nije u braku, dobila je samo 800 kuna dodatka za odvojeni život, odnosno pokriće troška života u drugom gradu – ilustrira Smilović. Neki specijalizanti ne primaju nikakav dodatak, ni za putne troškove.

Kao specijalizant čakovečke bolnice, koji drugi dio specijalizacije obavlja u KB Dubrava, u zadnje dvije godine svaki dan putuje iz Čakovca u Zagreb i natrag da bi bio sa suprugom i dvoje male djece. Za jedno dežurstvo unutar radnog tjedna, na primjer, dobije 150 do 170 kuna, što mu ne pokrije ni troškove puta.

– Kolege iz OB Dubrovnik odrađuju drugi dio specijalizacije u Zagrebu, a svoju djecu ne vide po dva, tri mjeseca. Više kolega otišlo je na specijalizaciju u Njemačku, Austriju, jedan u Englesku… tamo su specijalizacije višestruko bolje plaćene nego kod nas, a odrađenu specijalizaciju i troškove specijalističkog usavršavanja nikome nisu dužni vraćati, kao kod nas – kaže Smilović. Osobno, svaki dan razmišlja o tome ostati u Hrvatskoj ili ne. “Kad završim specijalizaciju, volio bih ostati u Hrvatskoj. Ali bojim se da se neće promijeniti ništa, stanje u zdravstvu ne izgleda baš perspektivno”, zaključuje.

Niske plaće specijalizanata, tvrde u HLK, kruna su lošeg statusa specijalizanata u Hrvatskoj.

– Program specijalističkog usavršavanja doktora medicine je izvrsno napisan i koncipiran u pravilnicima, usklađen s direktivama EU, ali realnost je drugačija. Imamo premalo mentora, a stjecanje konkretnih znanja, vještina i kompetencija je nerijetko svedena na “bjesomučno” upisivanje podataka u specijalizantsku knjižicu i prikupljanje stotina pečata – kaže Luetić.

HLK zagovara nekoliko prijedloga za poboljšanje statusa specijalizanata i općenito unaprijeđenja specijalističkog usavršavanja doktora medicine. Prvo, to je nacionalno planiranje, raspisivanje, dodijeljivanje, financiranje i nadziranje specijalizacija, čime bi se dokinuli i postojeći tzv. “robovlasnički” ugovori. Mladi specijalisti, nakon odrađene specijalizacije, po tom modelu traže posao u Hrvatskoj i nisu dužni vraćati bruto plaće ili određene paušalne iznose.

– Mentore treba adekvatno stimulirati, ali potom i tražiti njihovu odgovornost. “Prikupljanje pečata” treba zamjeniti konkretnim i dokumentiranim stjecanjem kompetencija i vještina pa ne bi bilo tolike koncentracije specijalizanata u najvećim klinikama. Oni bi išli u ustanove u kojim prije mogu odraditi, naučiti, operirati,… Jedan od naših prijedloga za poboljšanje je i uvođenje e-specijalizantske knjižice s redovito i ažurno dostupnim praćenjem napretka svakog specijalizanta – veli Luetić. Kako je vrijeme specijalističkog usavršavanja vrijeme kad mladi liječnici zasnivaju obitelji i rješavaju egzistencijalna pitanja, povećanje plaće bi – upozorava šef HLK – poboljšalo perspektivu jedne od najdeficitiranijih struka i pridonijelo ostanku liječnika u Hrvatskoj.