Kad se jednog dana bude pisala novija povijest HNK »Rijeke«, otok Krk i druženje s navijačima koje je organizirala udruga Plavo-bijeli otok, kao i zanimljivi, skoro binarni datum 10. 11. 2017. imat će posebnu ulogu.

Jer bit će to dan od kojeg će se crtati nova etapa razvoja kluba. Prvih »pet Miškovićevih godina« prošlo je u furioznom ritmu, dotaknuti su snovi, osvojena je po prvi put u povijesti titula prvaka Hrvatske, kupovi i superkup dok se na međunarodnoj sceni čak tri puta ušlo u skupne faze Eurolige. Na Kantridi i Rujevici gostovala je sva sila europskih nogometnih velikana. HNK »Rijeka« i njezini navijači dotaknuli su vrhunce i postali dio etablirane nogometne Europe. No, ma koliko ciklusi donosili vrhunce, nakon njih slijede neminovni padovi. Jedan se takav, rezultatski upravo događa i »Rijeci«. No pomalo u sjeni te prolazne krize živi se i nešto mnogo važnije: transformaciju vlasništva. »Rijeka« je naprosto pred ključnim preokretom budućeg razvoja: zahvaljujući navijačima s Krka on je otvoren upravo na tom iznimnom otoku.

Ključ odgovora o nastavku povijesti i trasiranju budućnosti do 2022. godine potražili smo naravno kod predsjednika HNK »Rijeka« – Damira Miškovića. U Krku i Vrbniku bio je posebno zadovoljan, opušten. U krčkoj katedrali gdje je kancelar Krčke biskupije mons. Zvonimir Seršić održao impresivno povijesno predavanje bio je vidno zaokupljen duhovnošću, u PZ Vrbnik razdragan emotivnim govorom dobrodošlice koji je održao direktor, poznati hrvatski enolog Marinko Vladić. Istina, navijači Rijeci konkurentskih klubova će nakon pregleda Miškovićevih fotografija u katedrali odmah komentirati kako »Rijeci« u ovom trenutku – samo Bog može pomoć.

Bez straha 

Dan kasnije, s Miškovićem smo razgovarali u njegovom goranskom domu u Fužinama. Imanje sasvim blizu centra i željezničke stanice koja je oduvijek tom goranskom gradiću velike turističke privlačnosti osiguravala vezu sa svijetom.

– Bilo je predivno na Krku. Toliko pozitivnih emocija, toliko ljubavi i međusobnog razumijevanja. Ne, nije me bilo strah kako će se niz loših rezultata negativno reflektirati na ponašanje navijača. Igrači su ti koji strahuju od kritika, oni su ti na čije raspoloženje mogu utjecati društvene mreže ili pak negativno intonirani novinski tekstovi s kojima se jako često ne slažem, pa tako i s onima koje vi u Novom listu objavljujete, ali na mene ne. Dobro znam kakvi su na Krku ljudi, dobro znam koliko im je stalo do kuba i svih ljudi koji ga čine. Stoga, hvala im što su nas u ovoj prvenstvenoj pauzi pozvali i tako lijepo ugostili, sasvim će nam sigurno to biti poticaj za prevladavanje krize i uspješan nastavaka završnice jesenskog dijela prvenstva kao i za dva jako bitna susreta koji nas očekuju u Europa ligi, sabrao je Mišković najnovije impresije.

Iscrpni pregovori 

One su dakako dobre, no dalo se u njegovom glasu naslutiti kako se »iza brda« valjaju i neke mnogo krupnije stvari. A one nisu pitanje struke ili trenera Matjaža Keka. Ni blizu, jer riječ je o fundamentalnim promjenama.

– »Rijeka« će se ovaj tjedan ili za najkasnije dva redefinirati u vlasničkom smislu. I ma koliko je to tu, sasvim blizu nas, ja još uvijek ne mogu sa sigurnošću istaknuti kakav će biti konačni rezultat, kakav nas rasplet očekuje. Da se razumijemo, kad smo prije pet godina dolazili Social Sport je odigrao ključnu ulogu. Njegovim smo sredstvima sanirali dugovanja, oformili novi stručni stožer, krenuli u pobjednički niz. Ja sam spreman učiniti sve kako bismo uspjeli u otkupu vlasničkih udjela, kako bismo vlasnički napravili najnoviju »Rijeku«. No, to traži vrlo iscrpne pregovore koji se ipak privode kraju, naglašava Mišković.

Ili da prevedemo na navijačima poznati rječnik: Mišković otkupljuje klub od Volpija. Pod kojim kondicijama?

– Zna se koliko je u klub i u infrastrukturu uloženo. Zna se kolika je vrijednost »Rijeke«. Ono što je u nogometu nemoguće procijeniti, jer je ovisno o rezultatima, pitanje je perspektive. Mada, kad se u ovom trenutku osvrnemo unazad, ne bismo se trebali bojati ni te komponente. Baš sve što smo 2012. godine zacrtali je i ostvareno, pa i mnogo više ako govorimo o emocionalnom kapitalu, ističe Mišković.

Nestrpljivi navijači 

Što nas dakle očekuje otkupi li Mišković klub od grupacije Social Sport? Iako je javnost jasno osjećala da se unutar kluba događaju turbulencije, njihov je intenzitet ipak bio manje poznat. Što ako Mišković, a većina navijača to i priželjkuje, uspije u svom naumu i otkupi klub od talijanskih partnera?

– Poteći će med i mlijeko! Šalim se dakako, no postavimo li željenu vlasničku strukturu nastavit će se jednake sportske ambicije – biti u vrhu hrvatskog nogometa, igrati u Europi. Vrlo je vjerojatno da se i u kadrovskom smislu neće događati značajnije promjene, a ja kao odgovorni gospodarstvenik tvrdim i to da će se poslovati na pravilima samoodrživosti, ističe Mišković. Te nakon kraće pauze diže tenziju razgovora i iščekivanje odgovora.

– Ono što će se značajno promijeniti bit će orijentacija na vlastite igrače! Naprosto, mi već u skoro vrijeme očekujemo niz igrača u prvom sastavu koji će doći iz naše škole nogometa. Znam i to da je navijačka javnost nestrpljiva po pitanju uključenja u igru tih naših »nogometnih pupoljaka« no neke su stvari za sada nemoguće. Mi smo se naime prije pet godina posvetili dovođenju u naše najmlađe pogone dječaka od osam do deset godina. Njihov se broj u školi upeterostručio, s 98 danas smo došli na 480 polaznika škole, no kako im je od 13 do 15 godina još uvijek nisu za prvi sastav. Ne treba zaboraviti ni to da je iz naše škole i velik broj reprezentativaca mlađih uzrasta. Svakako, ambicija nam je i dovođenje talenata u dobi od 14, 15 godina i iz drugih krajeva Hrvatske, pa i Slovenije ili Bosne i Hercegovine, tako da je moja želja, a nju će nadam se prihvatiti i stručni stožer, da buduće ekipe »Rijeke« imaju 15 igrača najvišeg ranga, ali i najmanje pet igrača iz našeg omladinskog pogona, mladića koji će imati do dvadeset godina, nastavio je Mišković iznošenje svoje vizije »Rijeke« bude li joj on na čelu.

Razum i strast 

Ma s čime se slagali ili ne, ma koliko stvaranje vlastitih igrača bila jedna od nerealiziranih želja navijača, jako je teško vjerovati da će se budućnost kluba moći graditi bez jakih, bogatih strateških partnera.

– Slažem se s vama, permanentno sam u pregovorima na raznim stranama svijeta, no jako se teško nekog može privoliti na investiranje u hrvatski nogomet. Mala smo zemlja, infrastruktura nam je na niskoj razini, publika malobrojna. Znam da su to limiti koji se postavljaju i pred moju ambiciju vlasništva, no moj dolazak u Rijeku je ipak uvelike bio motiviran činjenicom da sam Riječanin, da ja »Rijeku« jako i strasno volim. Dakako da sam i odgovorni gospodarstvenik, ali ni u tom slučaju ne mogu zanijekati strast. Toga kod onih koji vladaju isključivo jezikom novca baš i nema, njima se takve priče razlažu profitom. No, nisam pesimist, poslože li se sve stvari kako priželjkujem i kako očekujemo, siguran sam da će i potencijalni ulagači moći prepoznati svoje benefite, zaključio je Mišković.

A mi, iako smo dakle u sredini jeseni, očekujemo početak »velikog tjedna«. Razdoblja u kojem će se raspetljati vlasnička priča, tjedna na čijem će se kraju »Rijeka« opet vratiti pobjedama, dana u kojima će se konačno na izlasku iz svlačionica pojaviti neko mlado, hrabro riječko igračko lice. Ili će nestati sadašnje čarolije i sve skliznuti u prosječnost?

– Ponavljam, kad pregovore okončamo, a to bi trebalo biti vrlo brzo, daleko ću više boraviti u klubu. Ne, ni u kojem se slučaju neću miješati u posao struci. Pa jeste li ikad od mene čuli bilo što bi se odnosilo na sugestije Keku po pitanju sastava? Ne, niste i nećete. Moj će se posao kretati u smjeru osiguravanja stabilnog financiranja kao i mogućih dodatnih strateško-vlasničkih partnerstava. Uostalom, pa upravo navijače cijenim kao jedan od najvećih kapitala kluba i nemalo sam puta razrađivao i takve mogućnosti u kojima bi suvlasnici kluba bili upravo navijači, pretplatnici, članovi kluba, naglasio je Mišković.

A kad se na kraju sve zbroji i oduzme, ne čudi da je početak tog novog povijesnog razdoblja »Rijeke« krenuo iz srca Krčke biskupije. Ako je suditi po njezinoj ulozi u razvoju ne samo vjerske nego i civilizacijske, općekulturne scene kraja u kojem se nalazi i sama »Rijeka«, straha ne bi trebalo biti. Štoviše, kako se ipak da naslutiti, razloga za zadovoljstvo moglo bi biti još i kud i kamo više.