Jednako uvjeren u svoje poslanje pričao je i notorne gluposti, što dobro prezentira ova njegova izjava: »Mi smo s Jugoslavijom odigrali praktički 7:7. Onaj osmi gol mogli smo postići i mi kao i oni«. Tako je zborio nakon vaterpolskog finala mediteranskih igara u Bariju, koje je Hrvatska od Srbije izgubila s jednim golom razlike.

    – Ja se sa svojim mišljenjem slažem i onda tu nema problema, kazao je. Ova izjava naložila je Antunu Vrdoljaku da se složi sa stavovima s kakvima bi se složio malo koji pristojan čovjek. Godine 1992., primjerice, kad su navijači zagrebačkog Dinama tražili da nogometni klub i nadalje djeluje pod imenom s kojim je dočekao nezavisnost, prekaljeni sportski radnik rekao je: »Moramo se obračunati s njima! Kad ih budu pune »marice« i kad im poplave bubrezi, bit će reda na tribinama. Bojim se da netko stoji iza ovih pojava. Tko hoće Dinamo neka ide u partizane. Ja želim Građanski!« Dok je Vrdoljak preporučivao tretman plavljenja bubrega, brojni članovi prozvane navijačke skupine ratovali su i ginuli na prvim crtama obrane.  

  Jednako kao s navijačima koji nisu imali suha za »bespuća povijesne zbiljnosti«, Vrdoljak se obračunavao s novinarima HTV-a u vrijeme dok je tamo obnašao dužnost direktora. U njegovo vrijeme, naime, provedena je čistka HTV-ovih kadrova, u kojoj su s televizije pometeni svi koji su mislili svojom glavom, ponajprije zaposlenici srpske nacionalnosti. Jednu od brojnih mrlja na svom licu Vrdoljak će kasnije pokušati neuspješno izbrisati: »Tako su pričali izmišljotine o čistkama na televiziji dok sam bio direktor. Nađite mi jednoga tko je dobio otkaz! Nitko. Ako nije otišao u četnike«. Nije trebalo dugo da mu stigne odgovor na citiranu laž. 

    – Vrdoljak laže. U četnicima nisam bio, a otpušten sam. Nova garnitura, a nju su činili prvo Hrvoje Hitrec, pa Vrdoljak, kao direktori, te Tomislav Marčinko kao urednik, mnogim ljudima onemogućila je rad zbog etničke pripadnosti. Među ostalim i meni. Prvo su mi prestali davati posao, dolazio sam danima i tjednima na radno mjesto, a nisu me slali na zadatke. Potom mi je u Vrdoljakovu mandatu zabranjen ulazak u zgradu HRT-a zbog smanjenog opsega posla, premda Informativni program u kojemu sam bio nikada nije više radio. Na koncu su mi dali otkaz zbog nedolaska na posao!? Tužio sam ih i dobio na sudu, a onda, kada sam sudski vraćen na posao, dao sam otkaz, jer je tamo tada bilo nemoguće raditi, posvjedočio je nekoć perspektivni novinar Saša Milošević. Vrdoljak se na to nije oglasio. Svoje shvaćanje novinarstva, medija i njihove slobode djelovanja redovito je prezentirao na Hrvatskoj televiziji, a u to vrijeme svaki njegov stav, činilo se, bio je nakaradniji od prethodnog. 

   Smrdjelo na rasizam

– Što bi značilo kad bi privatni kapital zavladao takvim medijem kao što je televizija? Značilo bi to da bi se prikazivalo samo ono što publika rado gleda, a da mi tu više ne možemo intervenirati, poručio je 1994. godine u emisiji pod nazivom »U krupnom planu«. 

    Svoje necivilizirane stavove Vrdoljak je nerijetko iznosio i kao sportski radnik, bilo kao predsjednik HOO-a ili član Međunarodnog olimpijskog odbora. Za oko su mu zapinjali crnoputi sportaši i sve je smrdjelo na rasizam. Unuk babe Lončaruše bio je toga svjestan. 

    – Sad će me opet optužiti za šovinizam i rasizam, ali šezdeset posto medalja za Francusku osvojili su crnci. A jesu li Francuzi crnci, pitao se nadasve sportski Antun Vrdoljak u lipnju 1997. godine na Hrvatskoj televiziji. Dvije godine ranije, pri raspravi o Zakonu o privatizaciji, Vrdoljak je također prešao crtu pristojnosti i, smatramo, zagazio u rasizam. 

    – U zadnje vrijeme dovedeno je nekoliko crnaca da igraju za nas košarku. Znam djecu koja žele biti postolari, željezničari, doktori, profesori, ali ne znam nijedno dijete koje želi biti crnac, ustvrdio je.

Ovu izjavu blažio je ocjenom da niti jedan crnac ne bi htio postati bijelac. Hrvatskoj javnosti redovito je servirao jeftini populizam, začinjen doskočicama svoje mudroslovne babe. 

    – Nisam jeo ni spavao dva dana i dvije noći, a jutro uoči utakmice imao sam razgovor s Bogom. Rekao sam mu: »Ti znaš da sam ja uvijek za tobom hodao, nemoj me razapinjati do Sydneya. Daj nam danas to zlato«. Ovakvim i sličnim izjavama nastojao je dobiti mjesto u srcima ljubitelja sporta nakon finalne utakmice rukometnog turnira na Olimpijadi u Atlanti, kad je Hrvatska osvojila najsjajniju medalju. Uvijek je bio tu da preuzme zasluge, a ako bi što krenulo po zlu – slijedila je verbalna odmazda za »krivce«. Za neke nije moralo niti ići po zlu da bi se Vrdoljak na njih obrušio.